Pretraži ovaj blog

Učitava se...

ponedjeljak, 28. prosinca 2009.

Sikavica - kućni liječnik vaše jetre

Teškoće jetre u modernom svijetu

Nema nikakve sumnje da je svijet današnjice posve drukčiji od svijeta u kojem se razvijao moderan čovjek. Kroz tisuće godina, sve strane tvari (ksenobiotici) s kojima se čovjek susretao dolazile su iz biljnog svijeta. Neke otrovne biljke naučili smo izbjegavati zahvaljujući iskustvu, dok su druge sadržavale spojeve koje je naša jetra naučila prerađivati bez većih metaboličkih napora. No, tada je došlo moderno doba. Čovjek je stvorio stotine tisuća novih kemijskih spojeva, mnogih do tada nepostojećih u prirodi. Tisuće takvih spojeva koristimo kao da su oduvijek bili s nama. Neki od njih dio su naše prehrane (od boja, aroma, do konzervansa), a drugi su lijekovi, koje s više ili manje uspjeha koristimo za liječenje ili uklanjanje simptoma bolesti. Cijelu plejadu spojeva ljudi profesionalno susreću u svojim zanimanjima, tiskarama, kemijskoj, tekstilnoj i farmaceutskoj industriji, autolakirnicama i mnogim drugim mjestima. Čak i ako pretpostavimo da je većina tih spojeva malo škodljiva, ostaje činjenica da moderna civilizacija ipak nameće sasvim drukčiji unos stranih molekula od onog kakav su imali naši pradjedovi. Htjeli ili ne, moramo ih ukloniti iz organizma.
Jetra, organ s druge strane ove priče, prilično je fascinantna. Uspješno se nosi sa svom tom šumom spojeva. Nije jetra samo kemijska tvornica. To je metabolički, imunološki i probavni organ, kojem je s vremena na vrijeme potrebno pomoći kad je stisnu neprirodan način života ili bolesti. Međutim, unatoč agresivnom marketingu dodataka prehrani i lijekova, današnja medicina olako je potisnula preventivno pomaganje jetri i njezinu pridruženom organu, žučnom mjehuru. Možda je vrijeme da poslušamo mudrost svih tradicionalnih medicina na planetu koje su iznimnu pažnju poklanjale zdravlju tih organa. Golem broj ljekovitih biljaka odabran je upravo zbog povoljna djelovanja na jetru i njima su se liječile brojne bolesti koje s današnjeg aspekta nemaju previše veze s jetrom. Razmislimo o promjeni ovog stava kroz upoznavanje još jedne svete biljke - sikavice.

Od biljke Svete Marije do moderne farmakologije

Sikavica (osljebod, Silybum marianum (L.) Gaertn., Asteraceae) je u većini mediteranskih kultura vezana uz Svetu Mariju i mlijeko koje se prolilo po ovoj biljci dok je dojila Isusa. Jedan od francuskih naziva je Lait de Notre-Dame ili Marijino mlijeko. Sličan mit postojao je u staroj Grčkoj i bio vezan uz Heru. Nekoć ljudi nisu olako posvećivali biljke svetim osobama. One su to morale zaslužiti iznimnom ljekovitošću, poput gospine trave i gospina plašta.
Sikavica je do dva metra visoka, trnovita, zeljasta dvogodišnja biljka. Crveno-ljubičasti cjevasti cvjetovi združeni su u kuglaste glavice obavijene snažno trnovitim ovojnim listovima. Iz cvjetova se razvijaju tamno sivi do crni sjajni plodovi (roške), s čuperkom svilenkastih dlaka na vrhu, koje služe za rasprostranjivanje. Samonikla je u Sredozemlju, a uzgaja se u cijelom svijetu. U medicini se koristi plod.
Kroz brojna ispitivanja uvidjelo se kako je biljka slabije učinkovita kao infuz ili dekokt (čaj), jer se aktivni spojevi slabo otapaju u vodi. Nekoć popularne tinkture potisnuli su moderni pripravci spravljeni od suhih standardiziranih ekstrakata.
Kemijski spojevi zaduženi za djelovanje su flavanolignani, u farmaceutskoj praksi olako nazvani kao silimarin, što katkad ostavlja dojam kako je silimarin jedan spoj. Silimarin je kompleks različitih spojeva (silibina A i B, izo-silibina A i B, silikristina i silidianina). Sadrži i flavonoide poput kvercetola i taksifolina. Premda nema praktičnog značenja, sjemenke sadrže i iznimno kvalitetno biljno ulje bogato linolnom kiselinom i sterolima. Kako to i biva u biljnom svijetu, ne postoji jedan spoj čiju bismo ljekovitost posebno istaknuli, nego svi zajedno ostvaruju više bioloških učinaka koji dovode do ljekovitog djelovanja, a to je regeneracija jetre i njezina zaštita od oštećenja izazvanog različitim uzrocima.
Čitajući velik broj znanstvenih radova koji su pokušali rasvijetliti farmakologiju ove biljke, moram priznati da vrlo malo njih može jasno uputiti na njezin mehanizam djelovanja. Zna se da ekstrakt sikavice sprječava oštećenja različitih tipova stanica u kulturi i oštećenja jetre u eksperimentalnih životinja, povećava sintezu proteina i nukleinskih kiselina u stanicama i pojačava regeneracijske procese. Smatralo se da su u to upleteni mehanizmi koji sprječavaju nastanak opasnih metabolita u jetrenim enzimima citokromima koji, među ostalim, obrađuju i štetne tvari.
Objavljeni su brojni radovi o antioksidativnim učincima ekstrakta sikavice, no flavonoidi i flavanolignani su tvari koje in vitro lako iskazuju antioksidativne učinke, koji često nemaju veze sa stvarnim djelovanjem u ljudskom tijelu. U znanstvenom smislu, mit o antioksidansima prestao je imati prijašnji kredibilitet i postao je više marketinški termin.
Vrlo vjerojatno sikavica ostvaruje i imunomodulatorne učinke, sprječavajući imunološki sustav da svojim djelovanjem razori tkivo jetre, a flavonoidi i flavanolignani su poznati spojevi koji ostvaruju takve učinke.
Kako god bilo, kliničkim ispitivanjima dokazano je kako ekstrakt sikavice usporava proces propadanja jetrenog tkiva i djeluje regenerirajuće. Kronična upotreba različitih lijekova, nepravilna prehrana, profesionalna izloženost opasnim kemikalijama, oštećenja jetre izazvana sintetskim i biljnim otrovima (poput otrova gljiva koji napadaju jetru), virusni i autoimuni hepatitis - sve su to stanja koja zahtijevaju dulju primjenu sikavice.

Kako se koristi i koliko je sigurna

Najčešće se komercijalno proizvodi kao suhi standardizirani ekstrakt u obliku kapsula ili tableta. Prema europskim propisima, trebalo bi dnevno uzeti količinu ekstrakta koji sadrži 200 do 400 mg silimarin grupe spojeva.
Kako je sikavica posve neškodljiva i podesna za dugotrajnu upotrebu, ako je potrebno, uvijek bi trebalo razmisliti o upotrebi najveće propisane doze, a ne najmanje. Moderni terapijski sustavi pokušali su poboljšati apsorpciju tvari iz sikavice, pa na tržištu postoje pripravci sa silimarinom u lecitinskom kompleksu koji to omogućuje. Sikavica ulazi i u složene pripravke s više biljnih vrsta, poput Iberogasta, koji djeluju na probavni sustav.

Treba upamtiti kako postoje dvije grupe ljekovitih biljaka koje djeluju na jetru - velika grupa potiče proizvodnju ili lučenje žuči, dok druga, manja direktno štiti jetru od oštećenja. Sikavica ne povećava lučenje žuči, nego samo djeluje hepatoprotektivno. Stoga ju je mudro koristiti s biljkama koje djeluju na lučenje žuči, poput lista artičoke, u obliku SIPF pripravka, kako bi se povećala učinkovitost.

Možemo zaključiti kako je sikavica sigurna i netoksična biljka, koja nema jasnih kontraindikacija, a unatoč tome što djeluje na jetru, uglavnom se ne kosi s primjenom lijekova.

Autor:
dr. sc. Stribor Marković, fitoaromaterapeut, član Centra Cedrus

Citrusi - slatka slagalica zdravlja

Pišući za Vaše zdravlje, još nikad nisam imao "slađu" zadaću doli pisati o citrusu, svestranom i svima poznatom rodu agruma. Stoga će i ovaj članak imati drukčiju i slobodniju formu od prijašnjih, kako ne bih strogim kemijskim, terapijskim i farmakološkim podjelama pokvario dojam ovoga lijepoga biljnoga roda.

Povijest citrusa

Ljudi su vrste roda citrus počeli kultivirati prije najmanje 4000 godina, uglavnom zbog iste namjene kao i danas: sočne, kiselo-slatke pulpe ploda koja krijepi i daje snagu. Premda danas u rod citrus ulaze mnoge vrste, povjesničari i biolozi uspjeli su identificirati kako su najstariji citrusi roditelji svih drugih uzgojenih vrsta Citrus medica (citronovac) i Citrus reticulata (mandarina) te još dvije manje poznate vrste. Križanjem navedenih vrsta nastale su sve druge, danas popularne vrste, poput naranče, tangerine, bergamota, grejpa, limuna, kumkvata.
Svi citrusi potječu iz Azije, a uzgojem su ih ljudi proširili najprije na područje Bliskog istoka i Mediterana, pa zapise o njima nalazimo na grčkim i rimskim freskama, jednako kao i u prvim japanskim pjesmama. Kad je brodski liječnik Richard Woodal prvi put uspješno izliječio skorbut limunom, citrusi su postali zvijezde u usponu, premda prate ljude od začetaka civilizacije.
Razlog planetarne popularnosti su dvije grupe proizvoda koji se dobivaju iz citrusa: pulpa ploda zbog sočnog sadržaja koji služi u proizvodnji pića i hrane te eterična ulja.

Pulpa ploda

Vjerojatno je izlišno trošiti riječi na poznate sokove koji nas prate na policama trgovina. Osim u sokovima, pulpa se nalazi u marmeladama i drugim proizvodima, poput "Jaffa" keksa, koji su dobili naziv po izraelskom kultivaru slatke naranče. No, pulpa budi i druge interese proizvođača, pa se tako ekstrakti pulpe mogu naći i u kozmetičkim proizvodima. Sok vrsta citrus nije tek puka otopina šećera i kiseline. U njima se nalaze velike količine vitamina (poput vitamina C i provitamina A) i minerala. Povrh tih prehrambenih spojeva, sok sadrži i vrlo kompleksnu smjesu flavonoida i kumarina. Činjenica da ti spojevi poboljšavaju opće stanje organizma nagnao je industriju da čak osmisli dodatke prehrani koji sadrže bioflavonoide citrusa. Premda ih ne treba shvatiti kao lijek, oni na dulje staze, baš kao i pravilna prehrana, mogu pomoći prije svega kod krvožilnih bolesti.
Da sokovi citrusa nisu samo šećerna vodica, pokazalo se i u vrlo neugodnom srazu lijekova i soka grejpa. Smrtni slučaj mladića koji je popio bezazleni lijek protiv alergije i potom naiskap popio veću količinu soka grejpa, izazvao je zanimanje medicine, tako da su uskoro bili objavljeni brojni primjeri interakcija lijekova sa sokom grejpa. Ovaj, sada već klasični primjer da spojevi iz soka mijenjaju djelovanje lijekova i mogu im pojačati nuspojave, doveli su do ozbiljnijeg promatranja utjecaja hrane na lijekove te potaknule farmaceutsku industriju da pronađe lijekove uz koje se neće događati tako tragični problemi. Citrusi - hvala vam. Bez vas bismo znali puno manje o ponašanjima lijekova u organizmu.

Eterična ulja

Gledali na njih samo kao na mirise, ili ih koristili kao lijekove, ne može se reći da rod citrus nije produktivan, jer daje čak tri glavne grupe eteričnih ulja.

Grupa ulja iz usplođa (kore) ploda - Uljaste točkice kore plodova citrusa, koje pucaju tijekom otvaranja, izvor su eteričnog ulja svima dragih mirisnih nota. Za razliku od većine drugih eteričnih ulja koja se dobivaju destilacijom vodenom parom, ulja citrusa dobivaju se prešanjem usplođa jer se tako zadržavaju najbolja mirisna svojstva (eterična ulja citrusa proizvedena destilacijom daleko zaostaju u mirisnim i terapijskim svojstvima). Originalni način dobivanja, razvijen na jugu Italije, bio je iznimno zahtjevan. Plodovi su se ručno rezali, vadila se pulpa, a potom se usplođe kratko sušilo i prešalo u posebnim aparatima koji su na svojim stjenkama imali morsku spužvu iz koje se cijedilo ulje. Takav način proizvodnje danas je samo uspomena, premda je takvo ulje najkvalitetnije.
Današnji industrijski procesi daju ulja slabije kvalitete, što je nagnalo jednoga talijanskog autora da grubo zaključi kako smo se "srozali s plemenitog na zadovoljavajuće". Ipak, ne treba biti toliko nepravedan. Danas najkvalitetnija eterična ulja dolaze iz tipa proizvodnje koji uključuje prethodno odvajanje usplođa od pulpe i uz minimalno korištenje vode.
Ipak, treba izrazito paziti na kvalitetu, jer su mnoga eterična ulja citrusa, pogotovo gorke naranče, limuna i bergamota, gotovo u pravilu patvorena. Najčešće se patvore sintetskim spojevima, te pročišćenim uljem slatke naranče koje je najjeftinije.
Eterična ulja citrusa u velikim se količinama koriste u prehrambenoj i kozmetičkoj industriji. U aromaterapiji se koriste kod probavnih, cirkulacijskih i problema živčanog sustava te završavaju u recepturama protiv celulita i ispucalih kapilara, nervoze i nesanice, loše cirkulacije i probave.

"Petit grain" grupa - Mali plod, što u originalu znači ovaj naziv, su ulja citrusa koji su se nekoć dobivala destilacijom vršaka grana s listovima i mladim plodovima, a danas se dobivaju destilacijom listova. Neki pod nazivom "petit grain" najčešće misle na eterično ulje listova gorke naranče, premda se i petit grain drugih vrsta citrusa mogu naći na tržištu (mandarine, limuna, bergamota). Uz to što se rabe u parfumeriji i kozmetici, ova ulja uglavnom su dobri spazmolitici, pa se koriste kod bolnih i ukočenih mišića te nervoze.

Neroli grupa - To je grupa ulja dobivenih iz cvjetova citrusa, premda je kao i kod petit graina poznata upravo gorka naranča. U fizički zahtjevnom poslu branja i destilacije dobiva se mala količina eteričnog ulja iznimna mirisa. Ono je vrlo skupo i često se patvori sintetskim mirisima. Uglavnom se koristi u kozmetici i parfumeristici.

Za sjajnu i lepršavu kosu

Citrus (Citrus medica L.), podrijetlom iz jugoistočne Azije, danas raste na obalama Mediterana. Plod citrusa bogat je aminokiselinama, ugljikohidratima (fruktoza, saharoza, glukoza) i vitaminima P (flavonoidi - hesperidin i derivati). Ekstrakt citrusa, proizveden u Centru za istraživanja Laboratorija Klorane, zaštićen je patentom Pierre Fabre DC, a odabran je zbog svojih zaštitnih i revitalizirajućih svojstava. Klorane revitalizirajući šampon s ekstraktom citrusa sadrži ekstrakt citrusa bogatog vitaminima, aminokiselinama i ugljikohidratima. Pomaže uklanjanju kalcija iz korijena dlake, štiti od slobodnih radikala, zaglađuje kutikulu vlasi, hrani kosu te joj vraća energiju i sjaj. Dodatak provitamina B5 povećava elastičnost kose. Šampon neutralizira učinak tvrde vode na kosu, ostavljajući je nakon pranja lepršavom i sjajnom. Namijenjen je za čestu uporabu i za sve članove obitelji. Prikladan je za kosu koja se brzo masti.

Autor:
dr. sc. Stribor Marković, fitoaromaterapeut, član Centra Cedrus

Kamilica - lijek u svakodnevnom užitku

Kamilica (Matricaria Chamomilla L.) je svima dobro poznata ljekovita biljka koja pripada porodici glavočika (Asteraceae). Vrlo je rasprostranjena i ima je u gotovo cijeloj Europi i Aziji. Raste na livadama, među usjevima te duž puteva na mjestima izloženima suncu. Od njezinih se cvjetova najčešće priprema čaj koji ne služi samo u terapijske svrhe nego predstavlja svakodnevni užitak.
Ono što je čini ljekovitom njezino je eterično ulje, poznato već od 16. stoljeća, te tvari poput bisabola, derivata kumarina, flavonskih glikozida i kolina. Beru se žuti cvjetovi kamilice iz kojih se destilacijom vodenom parom dobiva eterično ulje plave boje, za koju je zaslužan kamazulen, glavni sastojak.
Cvjetne glavice (Matricariae flos) sabiru se za vruća i suha dana u podne, odnosno kada je sunce najviše jer je tada količina eteričnih sastojaka najveća, i suše na temperaturi 350°C. Droga ima karakterističan, vrlo ugodan miris.

Široka lepeza primjene

Iako se u narodnoj medicini spominje mnogostruka primjena kamilice, u službenoj medicini zastupljen je samo jedan dio. Kamilica se koristi za vanjsku i unutarnju uporabu kod djece i odraslih u obliku tinkture, ulja, otopine (čaj), praška i obloga. Osim u zapadnoj, upotrebljava se i u drevnoj ajurvedskoj medicini za liječenje problema probave, nervnih poremećaja i izostanka mjesečnice.

  • Za odrasle se priprema jak čaj od kamilice - dvije žlice cvjetova preliju se sa 3 dl kipuće vode i poklopljeno ostavi stajati jedan sat. Čaj se ne kuha, jer kamilica sadrži hlapiva eterična ulja koja ispare kuhanjem, čime se gubi vrijedan sastojak.
  • Blagi čaj daje se maloj djeci za umirenje i uklanjanje grčeva.
  • Najčešće se koristi njezino antiflogističko (protupalno) djelovanje, koje se pripisuje bisabolu i kamazulenu, i to kod raznih upala, za ispiranje usta, rana i čireva.
  • Važno je i antiulkusno djelovanje na želudac - sprječava nastanak vrijeda i pomaže u njegovu liječenju.
  • Aktivne tvari apigenin i hernianin zaslužne su za smirivanje grčeva, posebice kod menstrualnih tegoba.
  • Pozitivno djeluje i na postizanje ravnoteže crijevne flore te kod mučnine i povraćanja.
  • Eterično ulje kamilice upotrebljava se i u aromaterapiji za ublažavanje simptoma glavobolje, menstrualnih i klimakteričnih tegoba, alergija, kod opeklina, za sniženje temperature i ublažavanje depresije. Dodaje se u kupke, mirisne svjetiljke i koristi za inhalacije u obliku ulja.
  • Uljni ekstrakt kamilice nalazi se u većini kozmetičkih preparata za njegu kože. Može se pripremiti i kod kuće od maslinova ulja i sušenih cvjetova. Ulje se čuva tri tjedna na toplome mjestu i procijedi, a upotrebljava se za njegu vlasišta, uklanjanje peruti i njegu ispucalih dijelova kože. Pohranjuje se na tamnome i hladnom mjestu.
  • Od kamilice se pripravlja i tinktura (ekstrakt kamilice u alkoholu), koja se upotrebljava za sprječavanje upalnih procesa u ustima i ždrijelu te pri manjim ozljedama kože.

Rezultati nedavno provedene studije upućuju na dugoročno pozitivno antiupalno i spazmolitičko djelovanje kamilice na organizam s obzirom na to da se nakon primjene količina aktivnih supstancija u tijelu zadržava i do dva tjedna.

Autor:
Irena Švenda, dipl. nutricionist

Aromaterapija i fitoterapija - neodvojive medicinske discipline

Premda se u brojnim časopisima mnogo pisalo o aromaterapiji, u većini članaka nisu objašnjeni njezini temelji i praktični savjeti kako prepo-znati kvalitetna eterična ulja. Počnimo s definicijom aromaterapije, koja nije ništa drugo doli dio fitoterapije, medicinske discipline koja u svrhu liječenja, prevencije bolesti te očuvanja zdravlja koristi cijele biljke ili dijelove biljke, te ekstrakte (iscrpke) dobivene iz njih. Aromaterapija koristi posebne ekstrakte koji se nazivaju esencijalnim (eteričnim) uljima. Stoga je i naziv najnovije knjige "Fitoaromaterapija" odabran kako bi se shvatilo kako su aromaterapija i fitoterapija neodvojive cjeline.
Uz to, postavlja se pitanje mogu li se aromaterapijom i fitoterapijom baviti ljudi koji nisu medicinski obrazovani? Jer, tim komplementarnim medicinskim tehnikama često se bave osobe koji nemaju formalno medicinsko obrazovanje. No, u tom slučaju terapeuti trebaju posjedovati dovoljno temeljnih znanja iz anatomije i fiziologije, ali i drugih potrebnih znanja iz farmakologije, kemije, toksikologije, mikrobiologije i srodnih disciplina. Upravo je prednost knjige "Fitoaromaterapija" u tome što vrlo opsežno, a opet jednostavno, prikazuje znanja potrebna za siguran i kvalitetan rad fitoterapeuta i aromaterapeuta.

Korištenje esencijalnih ulja i fitoterapijskih pripravaka

Mnogi aromaterapiju doživljavaju samo kroz lampicu na koju nakapaju eterična ulja, no ona je mnogo više od toga. Ulja se mogu koristiti:

  • inhalacijom (udisanjem)
  • dermalno (nanošenjem na kožu), najčešće razrijeđena u kvalitetnim hladno prešanim uljima (npr. bademovu), ali i u gelovima i puderima
  • oralno (na usta) u posebnim pripravcima, npr. kapsulama
  • rektalno (kroz analni otvor) u čepićima (supozitorijima), i
  • vaginalno (kroz rodnicu) u vagitorijima.

Naravno, propisivanje oralnoga, rektalnoga ili vaginalnog korištenja u pravilu je rezervirano za aromaterapijski obrazovane liječnike ili farmaceute, a ljudi bez medicinskog znanja najčešće koriste inhalacije i nanošenje na kožu.
U knjizi "Fitoaromaterapija" prvi je put na hrvatskom jeziku precizno naveden način korištenja pojedinih esencijalnih ulja u određenim tegobama, a izbjegnuto je leksikonsko nabrajanje indikacija i tegoba za koje se neko ulje primjenjuje, što najčešće zbunjuje čitatelja, jer na kraju ispada da je svako ulje namijenjeno liječenju svega. Tako se ulje paprene metvice (Mentha x piperita) kod bolesti kao što je iritabilni kolon mora koristiti oralno, jer uzeto nekim drugim načinom (npr. dermalno masažom ili inhalacijski) neće iskazati ljekovito djelovanje.

U fitoterapiji većina ljudi koristi najjednostavnije pripravke, a to su infuzi i dekokti, poznatiji pod nepreciznim nazivom čajevi, a predstavljaju ekstrakte ljekovitih tvari u vrućoj vodi. Infuzi se dobivaju potapanjem biljke u kipuću vodu, a dekokti kuhanjem u vodi. Postoje i brojni drugi tipovi ekstrakata, kao što su macerati, koji nastaju stajanjem ljekovitog bilja u nekom otapalu, primjerice, macerat korijena sljeza u mlakoj vodi ili macerat ružmarina u 45-postotnom alkoholu etanolu. Postoji niz različitih tipova ekstrakata, poput suhih ekstrakata dobivenih uklanjanjem otapala u kojem se macerirala ljekovita biljka. U knjizi su precizno navedeni načini korištenja pojedinih biljaka, te dnevne doze koje se moraju uzimati.

Kako prepoznati kvalitetno eterično ulje

To doista jest prvo pitanje koje treba postaviti svatko tko želi koristiti eterična ulja. Na veliku žalost, treba krenuti od činjenice da je oko 90 posto eteričnih ulja na hrvatskom tržištu patvoreno, a to se odnosi čak i na ponudu ulja u određenim ljekarnama, pa i u nekim školama aromaterapije. Natpis "100 posto prirodno i čisto" ne jamči kvalitetu eteričnog ulja.

Ulje aromaterapijske kvalitete na bočici mora imati naznačen:

  • Precizan hrvatski i latinski naziv vrste, podvrste i varijeteta. Npr. eukaliptus globulus, Eucalyptus globulus, čije se eterično ulje koristi za inhalacije kod infekcija dišnog sustava i limunski eukaliptus, Eucalyptus citriodora, koji se ne koristi za inhalacije i nije djelotvoran kod dišnih infekcija.
  • Biljni organ ili biljni produkt iz kojeg je dobiveno ulje. Npr. list, cvijet, korijen, kora… Tako nije dovoljno reći "eterično ulje mandarine", jer se taj naziv odnosi na dva ulja koja se dobivaju iz usplođa (kore ploda) i lista. Ta dva ulja posve su različita sastava i djelovanja.
  • Način dobivanja. To može biti destilacija vodenom parom i tiještenjem.
  • Način uzgoja biljke. Uzgoj može biti konvencionalni, organski, biodinamički uzgoj ili samonikli rast. Način uzgoja važan je jer govori o tome je li tijekom uzgoja biljka podvrgnuta uporabi insekticida, herbicida i drugih štetnih kemikalija.
  • Kemotip. Ista vrsta biljke, ovisno o mjestu rasta, daje ulja različita kemijskog sastava i, naravno, različita djelovanja. Tako je eterično ulje ružmarina s Korzike (nazvano kemotip verbenon prema spoju koji sadrži) dobro za rad jetre i koristi se u kozmetici, a eterično ulje ružmarina iz Dalmacije (nazvano kemotip kamfor) oštećuje jetru i ne koristi se u kozmetici. Ovaj primjer zorno ilustrira kako na bočici nije dovoljno da piše samo "ružmarin".
  • Lot. To je broj zahvaljujući kojem se može ući u trag gdje je ulje proizvedeno, tko ga je analizirao, gdje je bilo skladišteno...
  • Zemlju podrijetla.

Ako ova pravila izgledaju odveć složena, dovoljno je ući u trgovinu i pitati za eterično ulje ružmarina ili lavande. Ne upitaju li vas koji ružmarin ili koju lavandu točno želite, zacijelo ne prodaju kvalitetna eterična ulja.

Kvalitetan fitoterapijski pripravak

Većina ljudi u samoliječenju koristi infuze ili dekokte sušenog bilja. Tada treba paziti da se pripravi dovoljna doza, odnosno da se uzme dovoljno biljnog materijala za izradu infuza ili dekokta (primjerice, kod ružmarina se potrebna dnevna doza infuza pripravlja od ukupno četiri grama suhih listova). U slučajevima da se koriste biljni ekstrakti u raznim farmaceutskim oblicima (kapsule, tablete...), potrebno je tražiti ljekarnika ili prodavatelja dokaz da pripravak sadrži dovoljnu dozu aktivnih spojeva iz biljke. Mnogim ljudima tako je poznat ekstrakt ginka (Ginkgo biloba), no najčešće budu zbunjeni po pitanju koji je uopće pripravak kvalitetan. Svaki pripravak ginka mora sadržavati 22 do 27 posto flavonskih glikozida, 2,8 do 3,4 posto ginkolida A, B i C te 2,6 do 3,2 posto bilobalida, a pije se u dozi od 120 do 240 mg na dan.
U slučaju pripravaka ehinaceje, popularnom biljnom lijeku za stimulaciju imunog sustava i prevenciju infektivnih bolesti, koriste se isključivo pripravci korijena vrste Echinacea pallida (vodeno-etanolni ekstrakt u dozi koja odgovara masi od 900 mg korijena) i zeleni vrste Echinacea purpurea (pripravci od najmanje 15 posto svježeg soka, najmanje doze 6 mL svježeg soka na dan). Ostalim pripravcima klinički nije dokazana djelotvornost. Stoga svaki biljni pripravak mora imati naznačene podatke koji ljudima omogućuju prepoznavanje kvalitetna i djelotvorna pripravka.
Najkvalitetniji pripravci prijavljuju se kao biljni lijekovi u Hrvatskoj preko Agencije za lijekove i medicinske proizvode, i njima je dokazan kemijski sastav koji jamči da je lijek u skladu s europskim propisima o ljekovitom bilju.

Kombinacije s lijekovima uz oprez

Prilikom korištenja bilo eteričnih ulja bilo drugih pripravaka ljekovitog bilja, treba pripaziti ako je osoba istodobno na terapiji lijekovima. Naime, može se dogoditi da te dvije terapije imaju suprotan učinak, a pripravak ljekovite biljke može smanjiti ili pojačati djelovanje nekog lijeka. Primjerice, osoba koja se odluči na inhalaciju eteričnim uljem eukaliptusa globulusa (Eucalyptus globulus), ne smije paralelno uzimati antitusike (lijekove protiv kašlja). Eterično ulje eukaliptusa potiče iskašljavanje i izbacivanje sluzi iz bronha, a antitusici sprječavaju taj proces. Mnoge ljekovite biljke koje djeluju kao koleretici i kolagogi (potiču kretanje i stvaranje žuči) ne smiju se uzimati s lijekom varfarinom (sprječava grušanje krvi), jer mu smanjuje djelovanje potičući njegov metabolizam u jetri. Knjiga "Fitoaromaterapija" prvi put na hrvatskom jeziku precizno prikazuje koji se lijekovi ne smiju kombinirati s određenom biljkom ili njezinim pripravkom.

Probavne tegobe na udaru moderne fitoterapije

Stresan i često užurban način života, prehrana siromašna vlaknima, nedostatan unos tekućine i nedovoljna tjelovježba glavni su uzroci neredovite probave, čemu mogu pridonijeti i emocionalne i psihološke tegobe. Ritam pražnjenja crijeva ovisi o životnoj dobi - što je osoba starija, pražnjenje crijeva je rjeđe. Promjene u pražnjenju često su posljedica poremećene probave, što dovodi do opstipacije (zatvor) ili konstipacije (rijetko i otežano pražnjenje). Ovisno o prehrani, starosnoj dobi, tjelovježbi, redovito pražnjenje može se kretati od tri na dan do jednog svaka tri dana. Normalna stolica ne bi smjela biti ni previše tvrda ni previše meka, a pražnjenje bi trebalo biti spontano, bez prevelikog napora. Rezultati istraživanja upućuju na činjenicu da je zatvor obično češći kod žena, osobito tijekom trudnoće.

Kada govorimo o tome kako pomoći, možemo, među ostalim, reći nešto i o prirodnim laksativima. Nekoliko ih je skupina i različitog su mehanizma djelovanja:

  • Laksativi na bazi antrakinonskih glikozida - Sadržani su u seni, krkavini, aloji i rabarbari. Metaboliziraju se u debelom crijevu, gdje djeluju na glatke mišiće stimulirajući pokretljivost crijeva uz olakšano pražnjenje nakon osam do 12 sati.
  • Laksativi koji pomažu pražnjenje crijeva stimulirajući većinom glatke mišiće tankog crijeva i dio debelog crijeva - Najbolji primjer je ricinusovo ulje.
  • Mehanički laksativi - Potiču pražnjenje crijeva povećavajući volumen mase fecesa (Agar-agar, Psillio, sjeme lana, caragenin).
  • Osmotski prebiotici (oligosaharidi) - Navlače i zadržavaju vodu u lumenu crijeva (sok od jasena - mana, laktuloza, šljive, tamarinda...).
  • Biljna ulja (lubrifikanti) - Olakšavaju prolaz fecesa kroz crijevo (maslinovo ulje, laneno ulje, ulje slatkog badema, ulje pšeničnih klica).

Djelovanje na brzinu ne uklanja i uzrok

Čovjek modernog doba uvijek želi brzo i učinkovito rješenje svog problema pa zato vrlo često poseže za sintetskim laksativima ili onima na bazi antrakinonih glikozida. Oba su rješenja drastična i ne djeluju na uzrok koji je doveo do zatvora.

Iako je uporaba laksativa na bazi antrakinonih glikozida ponekad neizbježna, i tada postoje manje drastična rješenja. Treba voditi računa o tome da odabrani proizvod sadrži nekoliko vrsta ljekovitog bilja antrakinonog djelovanja (sena, krkavina, rabarbara, crni sljez, aloja...) jer su tada koncentracije svakoga pojedinog sastojka manje (osobito sene). To osigurava učinkovitost proizvoda, bez nuspojava kao što su agresivno djelovanje, bolno pražnjenje crijeva, vjetrovi, nadimanje, povećana pokretljivost crijeva, tj. proljev... Uz bilo koji proizvod na bazi antrakinona svakako preporučujemo uzeti kvalitetan probiotički proizvod (probiotičke bakterije) jer ćemo tako kvalitetno pristupiti i rješavanju uzroka nastajanja zatvora. Ipak, treba voditi računa o tome da uporaba antrakinonih laksativa bude povremena i što kraća.

Proizvod na bazi antrakinona nikako se ne preporučuje djeci i trudnicama. Djeci, trudnicama i svima koji žele postupno, ali trajno riješiti problem zatvora preporučujemo sirup na bazi osmotskih prebiotika (laktuloza, manitol) uz dodatak soka šljive i tamarinda. Osmotski prebiotici topiva su vlakna koja zadržavaju vodu u lumenu crijeva, omekšavaju feces i olakšavaju pražnjenje crijeva. Uz dodatak koncentriranog soka šljive i tamarinda, osmotski prebiotici predstavljaju blagi laksativ koji sadrži prirodne tvari koje nisu štetne i ne stvaraju ovisnost, a ujedno trajno rješavaju problem zatvora.

Važno je istaknuti da je za zdravu i redovitu probavu od neprocjenjive važnost i zdrava crijevna mikroflora. Odabir kvalitetna probiotičkog proizvoda koji će selektivno stimulirati razvoj zdrave crijevne mikroflore pomoć je ne samo u regulaciji probave nego i za opće zdravlje i vitalnost.

Zdravlje u šalici zelenog čaja

Zeleni čaj pije se u Kini već dulje od 4000 godina, a u Europi smo ga tek otkrili. Evo pet razloga zašto je dobro da šalica zelenog čaja postane svakodnevna navika

Za zdravo srce

Mnogo je studija dokazalo da nas pijenje čaja, i crnog i zelenog, može zaštititi od nekih oboljenja srca. Jedna je studija tijekom tri i pol godine pratila pacijente s dijagnosticiranim srčanim oboljenjima. Dokazano je da je stopa smrtnosti bila 44 posto manja kod pacijenata koji su konzumirali više od 14 šalica čaja tjedno nego kod onih koji uopće nisu pili čaj. Tajna je u flavonoidima, snažnim antioksidansima koji neutraliziraju slobodne radikale, a nalazimo ih u čaju.

Zaštita od raka

Različite studije povezale su pijenje čaja, posebice zelenog, sa zaštitom od nekih vrsta karcinoma. Studija provedena u Kini pokazala je da se kod konzumenata čaja vjerojatnost razvijanja karcinoma jednjaka i želuca upola umanjuje u odnosu na osobe koje ga ne piju. Studijom praćenja u Japanu uočeno je da se ispijanjem više od tri šalice zelenog čaja na dan može zaštititi od ponovne pojave (recidiva) karcinoma dojke.

Za zdrave kosti i zube

Znanstvenici Sveučilišne bolnice Cheng Kung na Tajvanu pratili su više od 1000 muškaraca i žena starijih od 30 godina i zaključili da oni koji redovito tijekom nekoliko godina dnevno ispijaju čaj imaju dobro očuvanu gustoću kostiju. Navodno je ključ u visokom udjelu fluorida upravo u zelenom čaju. Fluoridi su, poznato je, važni i za očuvanje zdravih i čvrstih zubi jer povoljno djeluju na čvrstoću cakline, sprječavaju nakupljanje plaka te tako štite i zubno meso.

Za održavanje težine i kao pomoć pri mršavljenju

Redovito dnevno ispijanje zelenog čaja može pomoći pri skidanju suvišnih kilograma ubrzavanjem metabolizma, a time i lakšim sagorijevanjem viška kalorija. To je dokazala šestotjedna studija sa 10 muškaraca i 20 žena kojima se davao ekstrakt zelenog čaja. Potrošnja kalorija kod njih bila je veća nego kod osoba koje nisu dobivale ekstrakt zelenog čaja.

Za zaštitu kože

Visok udio antiksidansa u zelenom čaju, uključujući vitamine E i C, zasigurno usporava procese starenja kože. Zato je zeleni čaj sastojak sve većeg broja kozmetičkih proizvoda. Antioksidansi nas mogu zaštititi i od promjena strukture DNA uzrokovane štetnim utjecajem UV zraka, pa se zato sada znanstvenici u SAD-u bave razvijanjem krema koje bi sadržavale sastojke nađene u zelenom čaju radi zaštite od karcinoma kože.

Kako skuhati savršen čaj

  • Nakon zakuhavanja ostavite vodu da se malo ohladi jer prelijevanje listića čaja ili filtar vrećice kipućom vodom uništava dio okusa!
  • Najbolje je upotrijebiti čajnik - uzmite jednu vrećicu čaja ili jednu žlicu listića na dvije, tri šalice vode.
  • Zeleni čaj najukusniji je bez dodatka šećera ili mlijeka. Ako ipak želite zaslađeni napitak, najbolje je dodati žlicu meda.

Zeleni čaj versus crni čaj

I zeleni i crni čaj dobivaju se od iste biljke i sadrže istu količinu flavonoida. U crnom čaju listići su potpuno oksidirali, a za pripremu zelenog čaja svježi listovi prije sušenja lagano su pareni. Upravo taj postupak daje zelenom čaju karakterističan blag okus te vjerojatno veću količinu jednostavnih flavonoida, tzv. katehina (oko 27 posto u zelenom čaju u odnosu na četiri posto u crnom). Upravo katehini, posebice EGCG i ECH (epigallocatechin gallate i epicatechin gallate) daju zelenom čaju tako ljekovita svojstva.

Pomoć iz prirode za dobru cirkulaciju

Poremećaji venske cirkulacije vrlo su česti. Uz naslijeđe, poznati su mnogi čimbenici rizika, poput povećane tjelesne težine, nedovoljnog kretanja, mikroklimatskih uvjeta (topla klima), radnih uvjeta (stajanje, sjedenjeÉ), trudnoće i uzimanja oralnih kontraceptiva. Pojava edema najčešće je prvi vidljiv simptom poremećaja venske cirkulacije, a često ga prate umor te bolovi i grčevi u ekstremitetima. Na žalost, najčešće se zanemaruju, kao i činjenica da se vremenom pojačavaju.

Priroda zna najbolje

Kod različitih poremećaja venske cirkulacije priroda i ljekovito bilje pružaju učinkovita i sigurna rješenja. Prava riznica zdravlja i vitalnosti ljekovito je bilje koje jednako povoljno djeluje na vene i vensku cirkulaciju.

To je svakako suhi ekstrakt ploda Aesculus hippocastanum (divlji kesten), od davnine poznat i cijenjen po ljekovitom djelovanju. Suhi ekstrakt sadrži mnoge ljekovite tvari (flavonoide, katehine i proantocinidine), a osobito je cijenjen zbog escina (smjesa triterpenskih saponina). Standardiziran na 20 posto escina, pokazuje dobro djelovanje u liječenju upale vena (thrombophlebitis), varikoznih vena, perivaskularnog edema, hemoroida te u zaštiti venskih stjenki od oštećenja. U literaturi se navodi i povoljan učinak ekstrakta kestena na krvne žile i cirkulaciju srca te bolju prokrvljenost bubrega.
Suhi ekstrakt lista Hamamelis virginiana (hamamelis) iznimno je bogat taninima i flavonoidima. Zahvaljujući svom sastavu ima dobro protuupalno, analgetsko, adstrigentno i flebotoničko djelovanje, zbog kojeg se preporučuje u svim poremećajima venske cirkulacije (proširene vene, hemoroidi, upale vena i sl.).
Suhi ekstrakt korijena Ruscus aculeatus (veprina) sadrži smjesu steroidnih saponina koji poboljšavaju vensku cirkulaciju i limfni tok te zaštićuje unutarnju stjenku vena od oštećenja. Primjenjuje se kod bolesti krvnih žila, djeluje protuupalno i sprječava stvaranje edema.
Suhi ekstrakt listova Ginkgo biloba (ginko) sadrži flavonoide koji smanjuju lomljivost kapilarnih stjenki i pucanje kapilara, povećavaju protok krvi kroz kapilare i poboljšavaju perifernu cirkulaciju. Ginkgo je od davnine poznat kao eliksir mladosti i dugovječnosti.
Eterično ulje Cypresus scariosus (čempres) ima stoljetnu reputaciju kao odličan hemostatik, adstrigens i vazokonstriktor. Pokazuje odlične rezultate u liječenju hemoroida (smanjuje se i uklanja nelagoda, bol i krvarenje).
Primjena eteričnog ulja Citrus limonum (limun) zahvaljujući dobrom antiseptičkom i baktericidnom djelovanju važna je u tretiranju problema proširenih vena i kapilara, osobito hemoroida.
Uz navedeno ljekovito bilja s iznimno povoljnim djelovanjem na zaštitu vena i vensku cirkulaciju, ne smijemo zaboraviti ni neke minerale, primjerice mangan, koji je vrlo važan za stvaranje kolagena i jačanje stjenki krvnih žila, te magnezij, važan za zaštitu stjenki krvnih žila i u liječenju hemoroida.

Pri odabiru prirodnog proizvoda namijenjenog poboljšanju venske i općenito periferne cirkulacije nužno je voditi računa o optimalnoj kombinaciji ljekovitog bilja, eteričnih ulja i minerala te o standardiziranosti djelatnih tvari ljekovitog bilja (npr. divlji kesten - 20 posto escina, ginkgo · 24 posto ginkoflavonoglikozida i šest posto terpenlaktona itd.).

Mediteranski mravinac - aromatična i ljekovita biljka

Samonikli mediteranski mravinac (Origanum vulgare ssp. hirtum), izuzetno aromatična biljka, dobro je poznat još iz antičkih vremena kad se upotrebljavao za aromatizaciju hrane i alkoholnih pića te kao konzervans za meso. Detaljan opis pose može naći već u knjigama "Povijest biljaka" (Teofrastos, 372.-287. g. p.n.e.) i "Medicinski materijal" (Discordius, 1. st. p.n.e.). Hipokrat (5. st. p.n.e.), otac medicine, koristio je mravinac za liječenje bolova u trbuhu i bolesti dišnih organa, a Paracelsus (16. st.), otac Hermitske medicine, za liječenje proljeva, psorijaze i gljivičnih oboljenja.

Naziv origanum izvedenica je iz dviju grčkih riječi koje u prijevodu znače planina i radost, što aludira na radost koju izaziva pojavljivanje ove biljke na suhim livadama i planinama mediteranskog podneblja. Rod origanum (porodica Lamiaceae) uključuje 39 vrsta, a u Hrvatskoj su najzastupljenije vrste s bijelim i ljubičastim cvatovima, koje se morfološki i kemijski značajno razlikuju. Mediteranski mravinac, koji je manje rasprostranjen, izrazito je aromatičan i poznat po svojim ljekovitim svojstvima. Eterično ulje se uglavnom izolira iz bijelih cvatova i vršnih dijelova ove biljke. Miris mu je intenzivan, oštar, prodoran i blago gorak. Sadržaj eteričnog ulja u biljci tako je velik (može biti i preko 4%), da dugotrajno rukovanje velikim količinama biljnog materijala može uzrokovati nadraživanje osjetljive kože.

Povijesnu uporabu mediteranskog mravinca u određenoj mjeri objašnjavaju suvremene instrumentalne tehnike (posebno vezani sustav 'plinska kromatografija-spektrometrija mase') koje su pokazale da ulje mravinca sadrži dva učinkovita fenola, timol i karvakrol, poznate antiseptike i to oko 60-90%, a koji se mogu lako izolirati iz ulja. Nadalje, ulje sadrži monoterpenske ugljikovodike (osobito γ-terpinen, p-cimen, limonen i β-kariofilen) i monoterpenske alkohole (uglavnom linalol i terpinen-4-ol). Sličnog je kemijskog sastava s uljima drugih biljaka iz porodice Lamiaceae poput vriska i timijana. Unatoč kvantitativnim sezonskim razlikama između četiri dominante komponente (timol, karvakrol, γ-terpinen i p-cimen), njihova suma je gotovo konstantna u različitim sezonama, što ukazuje na međusobnu biosintetsku povezanost.
Ovisno o udjelu pojedinog fenola u ulju, poznata su dva kemotipa (timolni i karvakrolni) i dva intermedijerna kemotipa (timol/karvakrol i karvakrol/timol). Ovi prirodni β-glikozidi mogu se smatrati vodotopivim prekursorima arome, jer putem određenih kemijskih procesa oslobađaju hlapive spojeve.

Ljekovitost na djelu

Ulje mravinca istraženo je na antibakterijsku aktivnost protiv 25 različitih vrsta bakterija, gdje se pokazalo da ima superiornu aktivnost u usporedbi s drugim aromatičnim biljkama. Testirane bakterije uključuju životinjske i biljne patogene te bakterije trovanja i kvarenja hrane. Hlapivo ulje pokazalo je značajan inhibicijski učinak na sve testirane organizme, dok su glavne komponente ulja pokazale različiti stupanj inhibicije (kočenja) rasta. Ulje mravinca je veoma djelotvorno na gram-pozitivne i gram-negativne bakterije, osobito na sojeve Escherichia coli, Staphyococcus aureus, Salmonella thyphimurium, Pseudomonas aeroginosa, Bacillus suptillis i Rhizobium leguminosum. Biološka aktivnost se pripisuje sinergističkom djelovanju (nadopunjuju se) glavnih komponenti timola i karvakrola. Fenoli djeluju na bakterije putem toksičnog učinka na stanični zid bakterija tj. uništavaju proteine unutar strukture staničnog zida. Kada se jednom promijeni (razori) struktura staničnog zida povećava se stanična propusnost, dolazi do "curenja" staničnih organela i smrti mikroorganizma. Učinak u smislu kočenja bakterijskog razmnožavanja ne odvija se putem prijenosa kromosoma pa ne postoji opasnost porasta bakterijske rezistencije (otpornosti).

Ulje mravinca pokazalo je superiornu antibakterijsku aktivnost protiv u usporedbi s drugim aromatičnim biljkama.

Odlike mediteranskog mravinca
> donosi olakšanje kod unutarnjih i vanjskih upala
> neutralizacija širokog spektra ugriza (pauka, škorpiona, pčele, zmije, mrava)
> prirodni antiseptik; mogućnost liječenja različitih bolnih poremećaja i ozljeda
> pomaže iskašljavanje i smanjuje sekreciju sluzi kod plućnih poremećaja
> ublažava kašalj i olakšava grč (spastičnost) bronha
> poništava ukočenost i grč mišića
> najjači atributi - fungicidna, antimikrobna i antioksidacijska svojstva

Ulje mravinca se u tradicionalnoj medicini koristi kod probavnih smetnji, živčane napetosti, uboda kukaca, zubobolje, uhobolje, kašlja i dr. Kožna stanja kao psorijaza i gljivična oboljenja (osobito kod atletičara) mogu se poboljšati uporabom ulja mravinca. Zbog antioksidacijskog djelovanja, ovo ulje može pomoći u sprječavanju oštećenja stanica kao posljedice djelovanja slobodnih radikala (inače, reakcije slobodnih radikala prisutne su u upalnim procesima, artritisu i općenito u procesu starenja).

Ulje mravinca koristi se iznutra i izvana. Prije uporabe preporučuje se razrjeđivanje s maslinovim uljem: jedan dio ulja mravinca i deset dijelova maslinovog ulja. Ulje inhalirano ili primijenjeno na kožu, u određenoj dozi, zasićuje stanične membrane i pokazuje učinak sličan lokalnim anesteticima. Ulje se koristi i u obliku gel-kapsula za internu uporabu.
Osim u eteričnom ulju, aktivni sastojci mediteranskog mravinca mogu se naći i u ekstraktima listova. Listovi mravinca mogu se uporabiti za pripravu čaja: kipuća voda (oko 150 mL) se prelije preko usitnjenih i sprašenih listova (1.5-2 g) te se pusti da odstoje 10 minuta. Hladna ili umjereno topla šalica čaja može se konzumirati nekoliko puta u danu. Za obloge se preporučuje 5%-tna infuzija. Vodeni ekstrakt sadrži mnoge spojeve (tanine, flavonoide, triterpene, ružmarinsku kiselinu, glikozide isparljivih spojeva i druge) te pokazuje izrazitu antioksidacijsku aktivnost zbog visokog sadržaja fenolnih spojeva.

Autori:
mr. sc. Igor Jerković
dr. sc. Josip Mastelić

Neven - biljka koja zrači ljepotom

Neven (Calendula officinalis L. - Asteraceae) se koristi od davnina i poznat je kao dragocjena ljekovita biljka. Može se čak reći kako je riječ o jednoj od najpoznatijih biljaka zapadnoeuropske biljne medicine. Koristio se kao ljekovito sredstvo protiv žutice, kuge i nekih lakših oboljenja, primjerice bradavica. U narodnoj medicini primjenjuje se izvana kod raznih oboljenja kože, posjekotina, bradavica i kurjih očiju te iznutra za pojačavanje znojenja, kod neredovitih mjesečnih ciklusa (menstruacija) i bolesti jetre.

Kako izgleda?

Neven je jednogodišnja biljka dlakave i razgranate stabljike. Raste u visinu od 30 do 60 cm. Listovi su raspoređeni naizmjenično i dlakavi su. Cvjetovi su žuto-narančaste boje, promjera 2 do 5 cm. Cvate od lipnja do rujna, odnosno do prvih mrazova.

Gdje ga možemo pronaći?

Za neven se smatra da je mediteranska biljka, ali rasprostranjena je i po cijeloj Europi. Raste i uzgaja se u vrtovima, a može se naći i "divlji" uz puteve i plotove.

Kada se bere?

Cvjetovi nevena skupljaju se tijekom lipnja, srpnja i kolovoza.

Zašto je ljekovit?

Zahvaljujući bogatom sadržaju flavonoida, karotinoida, saponina, polisaharida i eteričnih ulja cvjetovi nevena iznimno su ljekoviti i smatraju se gotovo univerzalnim sredstvom za rješavanje kožnih problema.

Koji se dijelovi koriste u ljekovite svrhe?

Cvjetovi se skupljaju i suše na propuhu u tankom sloju na temperaturi do 35Ľ C.


Kako djeluje i kada se primjenjuje?

Danas se neven može naći u mnogim gotovim proizvodima. Oblozi, ulja, kreme pa čak i svježa biljka važnu primjenu imaju u dermatologiji kod oštećene i iritirane kože, opeklina i bradavica. Neven djeluje protuupalno, antiseptički i pomaže zacjeljivanje rana. Kod unutarnje primjene djeluje blago protiv grčeva i protuupalno.

Ima li nuspojava, kontraindikacija i/ili interakcija?

Nisu poznate.

Kako se priprema čaj od nevena i zašto se koristi?

Jedan do dva cvijeta nevena prelije se u čaši vrelom vodom. Preporučuje se piti dvije, tri čaše dnevno, a može se eventualno zasladiti medom. Čaj se koristi za regulaciju mjesečnice i ublažavanje menstrualnih tegoba. Pije se tjedan dana prije očekivanog početka mjesečnice i nastavlja se piti tijekom cijele mjesečnice.

Ako niste znali...

Neven je poznat i kao ukrasna biljka. Cvjetovi se otvaraju ujutro prilikom izlaska sunca, tijekom dana zrače ljepotom, a nakon zalaska sunca lagano se zatvaraju. Nevenovi cvjetovi koriste se i kao prirodna boja u prehrambenoj industriji.

Autor:
Mirna Radošević, mr. pharm.

Kopriva - ljekovita, jestiva i zdrava

Prvi povijesni zapisi o koprivi (Urtica dioica L. - Urticaceae) mogu se naći u I. stoljeću, kada se koristila kao lijek protiv opće slabosti te kao sredstvo za "čišćenje" organizma. U doba Grka koristila se kao svježa biljka za masažu protiv reumatskih bolova. Kako vidimo, njezina uporaba poznata je od davnina. Danas se kopriva također uvelike koristi u narodnoj medicini, a poznata je po tome što utječe na izmjenu tvari u organizmu, potiče izlučivanje probavnih sokova i probavu masnoća.

Kako izgleda?

Riječ je o biljci visine 60 do 80 cm. Visoka, uspravna, s nasuprotnim srcoliko šiljastim te grubo nazubljenim listovima kratkih peteljki. Lišće i peteljke imaju krhke dlačice. Vrh se na dodir odlomi te iz listova izlazi sok koji peče te izaziva crvenilo na koži. Zelenosivi cvjetići vise iz listova.

Gdje je možemo pronaći?

Kopriva raste posvuda, u cijelom svijetu, osim u tropskim i arktičkim krajevima. Možemo je naći na zapuštenim mjestima, rubovima šuma, obalama rijeka, potoka i uz ograde kao korov.

Kada se bere?

Kopriva cvjeta od lipnja do rujna. U ljekovite svrhe koriste se korijen, nadzemni djelovi biljke i listovi. Korijenje se skuplja u proljeće i jesen, vrhovi mladih grančica s lišćem u proljeće, a cijela stabljika s cvjetovima cijele godine.

Zašto je ljekovita?

Kopriva sadrži znatnu količinu klorofila, mineralnih soli (kalcij, kalij, fosfor, željezo) te vitamina C i provitamina A. Osim toga, u njoj je mnogo flavonoida, triterpena, sterola i drugih sastojaka koji pozitivno djeluju na naš organizam.
Kako djeluje i kada se primjenjuje?
Zbog željeza primjenjuje se kod slabokrvnih osoba jer utječe na stvaranje većeg broja crvenih krvnih zrnaca. Najčešća područja primjene danas su poboljšano mokrenje, reumatske tegobe te poticanje lučenja mlijeka u dojilja. Veliku primjenu ima i u kozmetičke svrhe. Ekstrakt korijena nalazi se u proizvodima protiv otpadanja kose.

Ima li nuspojava?

Primjenom gotovih preparata u propisanim dozama nuspojave nisu zapažene. No, moramo pripaziti jer visoke doze mogu izazvati crvenilo kože i opstipaciju. Kopriva se ne smije koristiti neprokuhana jer može oštetiti bubrege. S obzirom na to da utječe na pojačano lučenje mokraće, kod česte primjene treba pripaziti na gubitak kalija te uzimati hranu bogatu tim mineralom.

Kako se priprema čaj od koprive?

Stručak mladih listova koprive treba kuhati 15 minuta u litri vode, procijediti i popiti tijekom dana. Čaj se preporučuje piti mjesec dana.

Ako niste znali...

Koprivu vrlo rijetko možemo naći na jelovnicima, iako je riječ o ukusnoj namirnici koja se može pripremiti kuhana kao špinat ili isjeckana s jajima kao omlet.

Autor:
Mirna Radošević, mr. pharm.

Artičoka - dragulj bogate riznice Mediterana

Artičoka (lat. Cynara scolymus, obitelj Asteracea/Compositum) je biljka koja raste diljem primorskih krajeva Europe, osobito Italije i Francuske i uz obale Tihog oceana. Nije poznato njezino točno podrijetlo. Od pamtivijeka je bila iznimno cijenjena hrana. Pronađena je još na slikama starih Egipćana u grobnicama njihovih faraona. Prvi detaljan opis ove biljke potječe od Aristotelova učenika Theophrastusa s Lezbosa 371. godine prije Krista. Čini se da je biljka otud prenesena u Rim, a tijekom vremena iz Rima u zapadnu Europu. Stoljećima je bila cijenjena kao skupocjena delicija za bogate i privilegirane. Vrlo dugo, čak do početka 20. stoljeća, smatrano je kako je artičoka jak afrodizijak. Koristila se i za liječenje kroničnih upala jetre, vodenih bolesti, a poslije i kod šećerne bolesti (dijabetesa) i ateroskleroze. Tridesetih godina prošloga stoljeća već je bilo poznato da ekstrat lišća artičoke utječe na razinu kolesterola u krvi. Devedesetih godina prošloga stoljeća provedena su brojna znanstvena istraživanja na sveučilišnim klinikama u Tźbingenu i Hamburgu koja su potvrdila dotadašnja mišljena o djelotvornosti te iznimne biljke.

Današnja je artičoka kultivirani oblik Cynara cardunculus i uzgaja se većinom u mediteranskoj regiji, na obalama Atlantskog oceana i u Kaliforniji. U Italiji artičoka često raste u maslinjacima kao dodatna kultura. To je snažna biljka, visoka do dva metra. Listovi su joj dugi do 80 cm, na naličju dlakavi, bez bodljika. Ima veliku cvjetnu glavicu (8-15 cm) s mesnatim, sočnim cvjetištem, crjepasto je ovijena mesnatim ovojnim listovima i sočnom bazom. Ti su sočni dijelovi zapravo omiljeno povrće. Sirova se ne jede jer je teško probavljiva. Cvate od travnja do kolovoza zadivljujućim plavim ili ljubičastim cvjetnim vjenčićem do četiri centimetra. Bere se u lipnju i srpnju, kad dozriju cvjetne glavice.

Sadrži gorke tvari (npr. cinaropirkin), aromatične karboksilne kiseline (npr. cinarin), flavonoide (naročito luteolin) i razmjerno mnogo vitamina A.

Znanost potvrđuje stoljetnu ljekovitost

Ljekovitost artičoke poznata je već stoljećima, a potječe od gorkih specifičnih tvari u lišću i korijenu, koje imaju posebnu aromu i sadrže djelotvorne tvari što potiču jetru na brže protjecanje žuči.
U spisima tradicionalne medicine govori se da čaj lišća artičoke vraća tek, pomaže pri probavi masti, stimulira mokrenje, liječi jetru i žučni mjehur, odstranjuje iz krvi mokraćnu kiselinu (ureu), otrovni produkt poremećene izmjene tvari u tijelu, liječi žuticu, kongestiju i cirozu jetre. Pomaže i u slučaju oboljele slezene, pijeska u bubrezima, gihta, reume, podagre i oteklina od vodene bolesti. Starijim ljudima pomaže osobito u slučaju azotemije, tj. trovanja otrovima vlastitog tijela koje uzrokuju oboljeli bubrezi, zastoj mokrenja i slično.
Intenzivna znanstvena klinička ispitivanja potvrdila su ljekovito djelovanje ekstrakta artičoke i produbila spoznaje o toj dragocjenoj biljci.

Neke znanstveno potvrđene koristi artičoke:

  • snižava razinu LDL-a ili lošeg kolesterola na račun razine HDL-a ili dobrog kolestrola
  • ima diuretičke sposobnosti - korisna je kod oboljenja bubrega
  • poboljšava protok žuči i funkcije jetre - korisna kod ciroze jetre
  • pomaže kod žgaravice, osjećaja ăkruljenjaÓ u crijevima, osjećaja nadutosti, bolova u trbuhu
  • pomaže kod mučnine, povraćanja, proljeva
  • ima snažan antioksidativni učinak
  • mobilizira energetske rezerve
  • štiti jetru od toksina i infekcija
  • djeluje protektivno (zaštitno) na jetrene stanice
  • stimulira regeneraciju (obnavljanje) jetrenih stanica.

Značenje artičoke još je važnije danas kada mnogi ljudi pate od loše probave, osobito nakon teških jela. Najčešći su uzroci smetnji loše prehrambene navike, nedostatak svakodnevne rutine u prehrani, život opterećen brigama i stresom, nedostatak tjelesne aktivnosti. Posljedice su sve češći pritisak u gornjem dijelu trbuha, osjećaj nadutosti, bučan rad crijeva, a u nekim slučajevima i grčevi.
Blagotvoran učinak artičoke pomoći će vašem tijelu da probavi teške obroke lagodno i potpuno prirodno.

Autor:
Marina Gradinac, dr. med.

Biljna ljekarna: Lovor

Biljka: Laurus nobilis.
Podrijetlo: Zemlje Sredozemlja i Male Azije, Hrvatska.
O biljci: Grčka mitologija kazuje da je Eros, ljut na Apolona koji je zbijao šale na račun uspješnosti djelovanja njegovih ljubavnih strijela, pogodio Apolona ljubavnom strijelom, a jednu od najljepših nimfi - Daphne - strijelom koja ubija ljubav. Ona odbija ljubav najljepšeg boga i radije se pretvara u drvo - lovor. U slavu ljubavi Apolon nosi krunu lovorovih grančica na glavi. I danas je lovor simbol slave - koristi ga i akademija medicinskih znanosti. Grčka proročica Pitija žvakala je lovor pri proricanju, a danas se misli da lovor pod jastukom potiče sposobnost da se u snu naslute budući događaji. Grčki imperator Klaudije se u vrijeme epidemije kuge preselio u Laurentium poznat po lovorovim šumama vjerujući da isparavanje lovora priječi širenje zaraze.
Dobivanje: Destilacijom vodenom parom rascvjetalih vrhova grana dobiva se zelenkastožuto ulje.
Djelovanje:
antiseptičko, bakteriostatski - smanjuje rast bakterija E. colli, Enterobacter aerogenes, Proteus mirabilis,
adstrigentno - ublažava proljeve,
analgetski - ublažava reumatske bolove,
diuretsko - pospješuje mokrenje i pojačava znojenje,
digestivno - pospješuje tek, ublažava nadutost, stimulira lučenje probavnih žlijezda i olakšava probavu, naročito masnije hrane, stoga se koristi pri kraju kuhanja kao začin u jelima od mesa divljači ili varivima,
ekspektorirajuće - potiče iskašljavanje i olakšava disanje šireći gornje dišne puteve,
kao repelent - odbija neke kukce i nametnike u skladištima žitarica (primjenjuje se u Indiji).
Indikacije:
Živčani sustav - nervoza, stres, nesanica.
Krvožilni sustav - slabost cirkulacije, srčane opresije.
Dišni sustav - prehlada, bronhitis, otežano disanje, kongestija nosa (začepljenost).
Probavni sustav - povišene masnoće u krvi, nadutost, inapeticija (loš tek), proljev.
Genitourinarni sustav - problemi s prostatom, otežano mokrenje, bolne menstruacije.
Lokomotorni sustav - mišićni i reumatski bolovi, ukočen vrat.
Koža - modrice, pedikuloza (ušljivost), svrab, virusne infekcije, lišaji, celulit.
Kombinacije: dobro se miješa s eteričnim uljem ružmarina, tamjanom, čempresom, borovicom, borom.

Primjena:
Mirisna svjetiljka - par kapi ulja odorirati će zrak i osvježiti prostor smanjujući mogućnost zaraze bakterijama i virusima.
Kupke - pomažu kod nesanice, stresa, bolova u mišićima.
Komprese i lokalno utrljavanje koristite kod ukočenog vrata i reumatskih bolova.

Oprez - upotrebljavajte ga u malim količinama jer može izazvati iritaciju kože!

Autor:
Aida Jelaska, dr. med., liječnik obiteljske medicine i akupunkturolog, predavač Aroma akademije, član HDZE - hrv. društva zdravstvenih ekologa,

Biljna ljekarna: Paprena metvica

U mnogim lijekovima protiv bolova u leđima, koji se kupuju bez recepta, pronaći ćete mentol kao djelatnu komponentu. Ta supstancija može pomoći u opuštanju mišića, čiji je grč u mnogim slučajevima uzrok pojavi bolova u leđima. Mentol je prirodni sastojak paprene metvice, biljke iz porodice metvica (Mentha piperita L. - Lamiaceae), ali ga ima i u aromatičnim uljima svih drugih vrsta metvice.
Paprena metvica je biljka koja se često susreće kao samonikla uz kanale i po vlažnim livadama u velikom dijelu Europe. Ima četverobridu stabljiku visoku do 80 cm. Iz trajnih podzemnih dijelova izbijaju mnogobrojne vriježe kojima se ova biljka razmnožava. Mlade grančice su često crvenkasto nahukane. Listovi su na rubu blago pilasto nazubljeni i imaju kratku peteljku. Plojka je jajolikolancetasta i zašiljena. Cvjetovi u cvatovima smješteni su u terminalnim klasovima. Čaška je žljezdasto istočkana, a vjenčić crvenkast. Cvate od lipnja do rujna. Prije cvatnje se sabiru listovi paprene metvice (Menthae piperitae folium) i to tako da se odsijecaju stabljike na visini 20 cm iznad zemlje. Sabrani listovi pažljivo se suše u tankom sloju na zračnom mjestu pri temperaturi od 400C. Kako se eterično ulje, glavni ljekoviti sastojak metvice, nalazi u žlijezdama raspršenim po površini lista, treba izbjegavati suvišno trljanje i lomljenje listova kako se ne bi oštetile žlijezde. Osušene listove čuvamo na suhom mjestu u dobro zatvorenoj posudi.
Paprena metvica sadrži eterično ulje (Menthae piperitae aetheroleum) u čijem sastavu se nalaze mentol, cineol, menton te treslovine, flavonoide i gorke tvari.

Uporaba:

  • Vanjska primjena: Mentol, aktivni sastojak eteričnog ulja paprene metvice, posjeduje svojstva lokalnog anestetika, čime pokazuje vrlo dobar učinak u ublažavanju bola. Blago anestetičko djelovanje na živčane zavšetke dovodi do trenutnog smanjenja osjećaja boli. Tretman pripravcima koji sadrže mentol često može pomoći u oslobađanju bolnog grčenja mišića koje pridonosi bolovima u leđima. Osim toga, ugodan miris mentola djeluje opuštajuće i već time pridonosi uklanjanju bolnih senzacija u tijelu.
    Eterično ulje metvice u čistom obliku može iritirati kožu te je uputnije primijeniti ga u obliku gela (npr. Deep Relief gel, koji zbog ostalih djelatnih supstancija djeluje i protuupalno).
    Nekoliko kapi eteričnog ulja može se ukapati u toplu kupku i kupajući se udisati eterična isparavanja.
  • Unutarnja primjena: Kao sredstvo protiv nadutosti i za umirenje bolnih grčeva u trbuhu.
    Pripravci iz listova u uobičajenim količinama ne uzrokuju nuspojave. Eterično ulje se ne smije progutati, jer već i vrlo mala količina može biti otrovna.
Autor:
Ana Malić, dr. med., stručni suradnik

I s ljekovitim biljem racionalno

Fitoterapija je prvi oblik medicine koji je čovjek poznavao, stoljećima jedini oblik liječenja i ublažavanja boli. Pretpostavlja se da je još prije Homo sapiensa čovjekov predak poznavao ljekovitu vrijednost nekih biljaka. Na primjer, u iskopinama ima tragova peludi biljaka koje nemaju prehrambenu vrijednost (bijeli sljez). Promatrajući ponašanje životinja, a i vlastitim iskustvom, čovjek je dolazio do određenih saznanja koja je prenosio na svoje potomke. Nositelji tih saznanja bili su vračari, budući se bolest kao misteriozna pojava povezivala s nečim nadnaravnim. U tome leže korijeni narodne medicine.
U razvijenijim starim kulturama već imamo konkretnije pomake. Kod starih Egipćana nalazimo prvi popis ljekovitog bilja. Koristeći velebilje (Atropa belladonna) kao spazmolitik, stari Asirci su uočili da je količina uporabljene tvari proporcionalna njezinom djelovanju, ali i da se uporabom iste količine biljke ne postiže isti učinak u svih ljudi. Uočili su i razlike u intenzitetu djelovanja ovisno o podrijetlu biljke pa su počeli uzgajati određene biljne vrste.
Stari Grci su bili prvi koji su medicinu odvajali od religije. Hipokrat (grč. liječnik, 3.-4. st. pr. Kr.) tvrdio je kako je bolest prirodna pojava te da je treba suzbijati točno određenim metodama. Primijetivši da u narodu postoji više naziva za istu ljekovitu biljku, Discoroid (grč. liječnik, 1. st.) je dao prvi opis određenih biljnih vrsta koje su se tada koristile. Njegovo djelo "O ljekovitim tvarima" je sve do 18. st. bilo važan izvor znanja za liječnike i farmaceute. Galen (grč. liječnik, 2. st.) isticao je važnost pravilne pripreme biljaka za postizanje terapijskog djelovanja.
S druge strane Arapska civilizacija postavlja temelje suvremenoj kemiji. Naime, poznato je da su Arapi koristili destilaciju za odvajanje djelatne tvari iz matične biljke.
Paracelsus (švic. liječnik, 15.-16. st.) tvrdio je da za svaku bolest postoji specifičan lijek i time se suprotstavlja tadašnjim nastojanjima u traganju za univerzalnim lijekom za sve bolesti, "eliksirom života". Ističe da ne liječi biljka sama po sebi, nego ono nešto sadržano u biljci. Pri izboru biljke koristio je simbole koji su ga ponekad dovodili u zabludu. Na primjer plod oraha koristio je za liječenje glavobolje budući da ga je orahova kora (usplođe) podsjećala na vlasište, ljuštura (sjemena lupina) na lubanju, a orahova jezgra (sjemenka sa dvije supke) na moždane polutke. Galilei (16. st.), začetnik eksperimentalnih metoda, postavlja temelje modernoj znanosti.
Razvojem metoda ekstrakcije i sintetskih lijekova fitoterapija pomalo zaostaje i postaje dio alternativne medicine. Zbog nedostatka odgovarajućih zakona kojima bi se reguliralo to područje, fitoterapijom se danas bave i ljudi bez specifičnog kliničkog i farmakološkog znanja, čime se povećava mogućnost pojave toksičnih reakcija i umanjuje značaj načina liječenja koji zaslužuje više pozornosti i u svakom slučaju znanstveni pristup.

Fitoterapija u tradicionalnoj medicini

Mali medicinski leksikon
* analgetik = med. sredstvo koje umanjuje bol, a ne izaziva gubitak svijesti
** antipiretik = sredstvo za snižavanje povišene tjelesne temperature
*** gastrolezivnost = štetno djelovanje na želučanu sluznicu
**** sinergistički = u suradnji

Proučavanje biljnih droga i njihovog djelovanja omogućilo je dobivanje lijekova kemijskom sintezom. Najprije su u laboratoriju iz biljaka sintetizirane djelatne tvari, koje su kasnije modificirane u svrhu dobivanja još aktivnijih tvari. Fitoterapija prestaje upravo u trenutku kada metodama farmaceutske tehnologije dobivamo čistu tvar. Dobivena čista tvar, za koju je utvrđena farmakološka djelotvornost, postaje sastavni dio liječenja u tradicionalnoj medicini.
Salicilna kiselina, praotac Aspirina®, a time i svih protuupalnih nesteroidnih lijekova (najviše korištenih lijekova protiv bolova), potječe od kore vrbe od koje se mljevenjem dobivao prašak koji se koristio kao analgetik* i antipiretik**. Gotovo istodobno s ovim otkrićem, uočena je i njena gastrolezivnost***. Zahvaljujući upornom radu kemičara, salicilna kiselina postaje acetilsalicilna kiselina, čime se smanjuje njezina gastrolezivnost.
Kod nekih je biljaka bilo uočeno djelovanje u liječenju određenih bolesti, ali nije bilo moguće izolirati konkretnu djelatnu tvar. Zaključilo se da cijeli niz u biljci prisutnih tvari pridonosi postizanju željenog učinka. U nekim slučajevima dokazan je skup tvari sa sinergističkim**** djelovanjem koje moraju biti prisutne u određenom kvantitativnom odnosu. U tom slučaju iz ljekovite biljke treba izvući sve te tvari istodobno, zadržavajući njihov međusobni odnos. Tako dobivamo standardizirani ekstrakt (npr. Ginko biloba ekstrakt).
Uz djelatnu tvar, biljni ekstrakt sadrži i "druge komponente" prisutne u biljci, kemijski vrlo raznolike, koje zajedno s djelatnim tvarima čine fitokompleks. Važnost "ostalih komponenata" je u tome što moduliraju djelovanje djelatnih tvari i pospješuju njihovu apsorpciju. Kao rezultat korištenja fitokompleksa u odnosu na pojedinačnu djelatnu tvar, uočeno je smanjenje toksičnosti, neželjenog djelovanja te cjelovitiji i uravnoteženiji učinak na cijeli organizam. Farmakološka djelotvornost biljne droge je rezultat kombinacije svih prisutnih tvari u proporcionalnoj ravnoteži u fitokompleksu. U biljnoj drogi nalazimo složenu i savršenu kombinaciju koju je stvorila priroda.
U nastojanju da svoje tegobe liječe prirodnim sredstvima, ljudi često posežu za biljnim čajevima, a nerijetko i sami beru "ljekovito bilje". U tom slučaju nemoguće je znati koliko djelatne tvari prelazi u šalicu čaja i prelazi li uopće. Općenito, količina djelatne tvari prisutne u biljnoj drogi ovisi o:

  • uvjetima rasta biljke (tlo, temperatura, vlažnost, godišnje doba),
  • stupnju zrelosti biljke u trenutku berbe,
  • procesu sušenja te
  • načinu i vremenu konzerviranja.

Pri kontroliranoj preradi (dobivanju standardiziranog ekstrakta) te se varijable kontroliraju u procesu proizvodnje standardiziranjem koncentracije djelatnih tvari.

Neke od češćih pogrešaka u narodnoj medicini

  • Simbolična vrijednost pomoćnog ljekovitog sredstva.
    Npr. ulje čička koristi se kod prekomjernog ispadanja kose i peruti, iako takvo djelovanje nije znanstveno potvrđeno. Ta uporaba vjerojatno vuče korijene upravo u teoriji liječenja koja se koristila simbolima (opaska: narodna medicina se često služi simbolima obzirom da joj nisu poznati fiziološko-patološki mehanizmi bolesti), a prema kojoj sile koje uzrokuju gustu dlakavost biljke djeluju i na čovjeka tj. stimuliraju rast kose i pojačavaju dlakavost. Uporaba čička opravdana je u proizvodima za akne i za pročišćavanje organizma.
  • Sklonost složenim pripravcima - uporaba biljnih mješavina.
    Postoji vjerovanje da pripravak djeluje to bolje što u mješavini ima više biljaka. Tako dolazimo u situaciju da niti jedna komponenta nije prisutna u količini koja bi bila dovoljna za postizanje učinka tj. ima svega, ali ničega dovoljno.
  • Određenim biljkama se pripisuje preširoki spektar djelovanja.
    U narodnoj medicini, u indikacijama za uporabu jedne te iste biljke, nalazimo povišeni krvni tlak, hematome, edeme, glavobolje, hemoroide... Međutim, čak i kada to nije bilo najbolje rješenje za njihov problem, ljudi su bili prisiljeni koristiti ono što su imali na raspolaganju.

Karakteristike fitofarmaka

  • Blago djelovanje
    a) Djelatne tvari u fitofarmacima razrijeđene su balastnim tvarima tj. biološki neaktivnim tvarima.
    b) Njihove djelatne tvari same po sebi imaju blago djelovanje.
    c) Sintetski lijekovi su specifični budući da su sintetizirani ciljano za liječenje određenog problema. Fitofarmaci su manje specifični i imaju širi spektar djelovanja.
  • Manje neželjenih djelovanja
    a) Zbog manje specifičnosti i posljedično šireg spektra djelovanja.
    b) Djelatne tvari fitofarmaka brže se metaboliziraju i izlučuju iz organizma pa rjeđe dolazi do nakupljanja u organizmu i mogućeg štetnog djelovanja.
  • Tijekom liječenja više je izražena psihosomatska komponenta - Pacijenti obično bolje prihvaćaju fitofarmake nego sintetske lijekove.
  • Djelovanje je sporo - Često je potrebno dugotrajno liječenje.
Kada upotrijebiti fitoterapeutik
- za ublažavanje simptoma kod blagih funkcionalnih poremećaja - kod gastritisa, za stabilizaciju srčanog ritma, kod žučnih problema, poremećaja sna, predmenstrualnih i menstrualnih tegoba, zatvora, otežane probave, težine u nogama
- u terapiji kroničnih bolesti kao dopuna djelovanju tradicionalnog lijeka - za stimuliranje gladi i probave, jačanje imuniteta, kod čira na želucu, problema s prostatom, problema s moždanom ili venskom cirkulacijom povezanih sa starošću arterija, kod pucanja kapilara, lagano povišenog kolesterola, kroničnih upalnih reumatskih bolesti... Kod lakših kroničnih bolesti fitofarmak može zamijeniti tradicionalni lijek i to kada ljekoviti učinak tradicionalnog lijeka opravdava njegove nuspojave
- kod nekih bolesti kože i sluznice
- nakon uporabe sintetskog lijeka kojim je izliječena akutna faza bolesti tj. u fazi oporavka kao pomoć organizmu da prebrodi posljedice akutne bolesti
- u preventivi
- kod manje opasnih bolesti koje ne dovode u opasnost život pacijenta, a manifestiraju se složenim simptomima (npr. prehlada)

Kada ne upotrijebiti fitoterapeutik
- u hitnim slučajevima,
- u akutnim fazama bolesti,
- u zamjenu za kontinuiranu terapiju tradicionalnim lijekom - ako je u tijeku terapija tradicionalnim lijekom koja daje dobre rezultate (a nuspojave nisu teške) ne treba prelaziti na fitoterapeutik

Opasnosti

Kada govorimo o ljekovitom bilju moramo razmotriti neke činjenice polazeći od saznanja da nijedna farmakološki djelatna tvar nije samo ljekovita, već istodobno ima i određenu štetnost:

  • Budući da sve tvari prisutne u biljnoj drogi nisu uvijek poznate, nije poznato ni da li i u kojoj mjeri mogu u određenim situacijama biti štetne (rizik je veći u složenijim situacijama liječenja).
  • Nezaobilazan je problem zamjene ljekovite biljke sličnom neljekovitom ili čak u određenoj mjeri štetnom biljkom. Primjer: zamjena kamilice (Chamomila nobilis) s Antemis cotulom koja sadrži alergen antecotulid. Iako Antemis cotulu ne nalazimo kao samoniklu biljku u Europi, zabilježeni su slučajevi alergijskih reakcija uporabom "kamilice" koja je sadržavala i Antemis cotule.
  • Zbog nekontroliranog uzgoja i pripreme moguća je kontaminacija biljne droge gljivicama, bakterijama, insektima, teškim metalima, čime se smanjuje koncentracija djelatne tvari i povećava opasnost od trovanja.
Autor:
Rozana Tumpić, mr. pharm.

Bršljan

Biljka: Hedera helix.
Porodica: Araliaceae (bršljani, beštran).
O biljci: Trajna zimzelena penjačica koja naraste do 50 m visine; srcolikih listova i zelenožutih cvjetova. Nakon što zeleni plodovi sazriju, potamne u proljeće. Cvate od listopada do studenog. Plodove ne koristimo! U antičkoj kulturi, cvjetove namočene u crno vino preporučivali su kod proljeva, glavobolje i bolesti uha. Bršljan je simbol besmrtnosti, životne snage i radosti.
Droga: U svibnju i lipnju beremo listove donjeg dijela biljke.
Stanište: Raste posvuda, a često se uzgaja radi ozelenjavanja pročelja.
Srodne vrste: Panax ginseng - poznat u Aziji.
Sastav i aktivne tvari: Sadrži triterpenske saponine - "adaptogene droge" - koje smajuju stres štiteći organizam od stresnih čimbenika (hladnoće, vrućine, buke), a u jetri povećavaju nastanak reduciranog glutationa što je znak jake biosintetičke aktivnosti stanice.
Uporaba i djelovanje:
Za unutarnju uporabu koristimo ga kao čajni oparak od listova. Djeluje:

  • sekretolitički - olakšava iskašljavanje, naročito kod tvrdokornog nadražajnog kašlja, hripavca i spastičkog bronhitisa
  • spazmolitički - ublažava grčeve i stoga pomaže kod žučnih kolika i bolnih menstruacija, upala bubrega i mokraćnih putova; ublažava spazam bronhalnih mišića djelujući na suhi kašalj
  • antiedemično - koristimo pri tretmanu celulita, naročito uz kupke obogaćene eteričnim uljima cedra i borovnice
  • antiflogistički - sprječava upalu; alfa haderin sprječava nakupljanje tekućine u tkivima
  • antioksidans - koristimo ga za dekontaminaciju nakon konzumiranja pesticida i radioaktivnog zračenja.
U vanjskoj primjeni bršljan rabimo za liječenje raznih čireva i oteklina, reumatskih bolova, gihta, za odstranjivanje ušiju, grinja i gnjida, otečenih nogu, škrofuloze (kožna bolest) itd.
Neželjena djelovanja: Kod osjetljivih osoba u neposrednom doticaju s listovima može doći do nadražaja kože. Toksičnog triterpenskog saponina (falkarinola) ima osobito puno u plodovima, no zbog gorkog okusa djeca rijetko konzumiraju veće količine plodova koje bi dovele do trovanja.

Autor:
Aida Jelaska, dr. med., liječnik obiteljske medicine i akupunkturolog, predavač Aroma akademije, član HDZE - hrv. društva zdravstvenih ekologa,

Ružmarin

Porodica: Lamiaceae (usnjače).
Biljka: Rosmarinus officinalis (morska rosa).
Podrijetlo: Sredozemlje, Španjolska, jug Francuske, Hrvatska, Grčka, Tunis, Maroko, jug Rusije.
Stanište: Sunčani, kameniti obronci ili lončanice.
Srodne vrste: Izgledom mu nalikuje otrovna Andromeda polifolija - porodica vrijesova.
O biljci: Grmolika biljka zimzelenih listića sa sitnim svijetloplavim cvjetićima. "Osnažuje pamćenje, štiti od svakog zla i uroka pa je postao simbol vjerne ljubavi" - običajno se nosi na vjenčanju. Legenda kaže da je grm ružmarina imao bijele cvjetove koji su poprimili plavu boju kada je Djevica Marija preko njega prebacila svoj plavi plašt dok se skrivala u njegovom zaklonu pri bijegu u Egipat. Nekada su grančice ružmarina bile paljene u sobama bolesnika i sudnicama u svrhu zaštite od "zatvorske groznice", tifusa i kuge. Stavljene pod jastuk tjeraju noćne more. Predaja kaže da je mađarska kraljica Elizabeta od anđela dobila recept za spravljanje "vodice za pomlađivanje", a koji je sadržavao ružmarin.
Droga: Rosmarini folium - otrgnute listiće potrebno je brzo osušiti i pohraniti. Rosmarini aetheroleum - gotovo bezbojno ulje dobiva se od biljke ubrane nakon cvatnje i to procesom destilacije vodenom parom. Često se krivotvori
terpentinom i frakcijama kamfornog ulja.
Sastav i djelatne tvari: 1.0-2.5% eteričnog ulja. Glavni sastojci su cineol (20-50%), alfa pinen
(15-25%), kamfor (10-25%), di i triterpeni, ružmarinska kiselina i flavonoidi.
Djelovanje:

  • stimulirajuće - osvježava pamćenje, okrjepljuje za potrebe intenzivnog intelektualnog napora
  • olakšava disanje
  • diuretsko - stimulira funkciju bubrega
  • digestivno - stimulira probavne žlijezde i probavu
  • imunoprotektivno - potiče rad limfnog sustava
  • anticelulitno - potiče metabolizam tj. izmjenu tvari u tkivima
  • epitelizirajuće - stimulira cijeljenje rana i opeklina
  • tonizirajuće i afrodizijački - regulira cikluse mjesečnice.

Propisno usitnjena droga, prašak ili suhi ekstrakt i drugi galenski pripravci koriste se za vanjsku i unutarnju primjenu.
Indikacije:
Živčani sustav - psihički umor, slabost koncentracije, oporavak nakon moždanog udara, promjenjive vrijednosti krvnog tlaka, neurovegetativne smetnje, glavobolja, migrena.
Krvožilni sustav - slabost cirkulacije, srčane opresije, proširene vene, slabost kapilarnih stjenki.
Dišni sustav - gripa, sinuitis, bronhitis, boravak u zadimljenim prostorijama.
Probavni sustav - kod povišenih masnoća snižava kolesterol, potiče lučenje probavnih žlijezda i olakšava probavu, služi kao dodatak i začin nekim jelima. Flavoni i karnezolna kiselina su antioksidanti i stoga se koriste u prehrambenoj industriji.
Genitourinarni sustav - seksualna hladnoća, genitalne i urinarne upale, neredovite i bolne mjesečnice.
Lokomotorni sustav - ružmarinska kiselina djeluje protuupalno, a eterično ulje ružmarina u baznom ulju rabimo za utrljavanje i masažu kod bolnih mišića i zglobova, reume i neuralgija.
Koža - kod rana koje teško zacjeljuju, celulita, proširenih vena, umornih nogu nakon dugog hodanja, kod peruti, opadanja kose, održava sjaj te postojanost boje i čvrstoću kose.
Neželjeni učinci: Kontaktne alergije na koži (mono i diterpeni). Ne rabimo ga u trudnoći.
Kombinacije: jako dobro se miješa s citrusnim uljima, bosiljkom, cedrom, lavandom, borom, lovorom, mentom i timijanom. U kulinarstvu kao začin izvanredno nadopunjuje djelovanje češnjaka, timijana i peršina u ribljim jelima te jelima od janjetine i divljači.
Čuvanje: U suhim i dobro zatvorenim spremnicima zaštićeno od svjetlosti.

Autor:
Aida Jelaska, dr. med., liječnik obiteljske medicine i akupunkturolog, predavač Aroma akademije, član HDZE - hrv. društva zdravstvenih ekologa,

Boljka civilizacijskog napretka

U nosu je učestalost alergijskih reakcija veća nego u bilo kojem drugom dišnom organu, uglavnom stoga jer filtrira, odnosno zadržava na sluznici većinu čestica udahnutih zrakom, od kojih su mnoge mogući alergen. Stoga je alergijski rinitis najčešća kronična upalna bolest dišnog sustava. Kako je sklonost alergijskim bolestima često genetički determinirana sklonošću pojačanom stvaranju imunoglobulina E, to se naziva atopija, od čega dolazi i sinonim atopijski rinitis.
Učestalost novih bolesnika koji se liječe zbog alergijskih bolesti u razvijenim zemljama svijeta pokazuje eksponencijalni porast, koji se bilježi od 80-ih godina dvadesetog stoljeća. Iako se uzrok porasta ne zna, doprinosu učinka tzv. zapadnog načina života govori u prilog činjenica da su epidemiološka istraživanja pokazala sličan porast učestalosti alergijskih bolesti u tzv. tranzicijskim zemljama, koji se odigrao tek nakon pada Berlinskog zida, i koji je u prvom desetljeću bio još i veći nego u Zapadnoj Europi. Kao krivci se spominju različiti utjecaji, od promjena u načinu prehrane do porasta zagađenja.

Hipoteze

U južnim zemljama vodeći alergeni su peludi, a u hladnijim grinje. Pravi razlog sve većem broju alergičnih bolesnika na pelude je nepoznat. Jedno od mogućih objašnjenja porasta alergije na peludne antigene za krivca proglašava onečišćenje zraka, i to najviše ispušnim plinovima motornih vozila, koji su najvjerojatnije odgovorni za porast učestalosti polenoze u gradskim sredinama. Naime, i u zemljama sa sve nižim koncentracijama peludi u zraku posljednjih se desetljeća zbog upotrebe herbicida i eradikacije korova, bilježi porast peludne hunjavice.
Za porast perenijalne alergije, tj. alergije na prašinu, grinje i slično, okrivljuje se pak povećana izloženost grinjama zbog sve većeg broja gradske populacije koja živi u umjetno klimatiziranim prostorima, od automobila do zgrada u kojima rade ili stanuju.
Obje hipoteze nude i određene mjere profilakse, npr. promjenu energetskih izvora, zabranu automobilskog prometa bez katalizatora, održavanje i čišćenje ventilacijskih sustava, promjenu uređenja kuće itd.

S obzirom na to da se u nerazvijenom svijetu ne uočava tako dramatičan porast alergijskih bolesti, evidentno je da je povezan s civilizacijskim napretkom. Sami smo svjesni porasta alergijskih bolesti u našoj sredini. Pitanje je kako spriječiti taj trend ako do njega dovodi sam način života koji nosi civilizacijski napredak. Neka istraživanja okrivljuju sve veću učestalost biljnih masnoća u prehrani (npr. margarin umjesto maslaca). Čini se da i visok stupanj procijepljenosti protiv zaraznih bolesti, te rana primjena antibiotske terapije pri infekcijama dovode do usmjeravanja imunološkog sustava prema razvoju antitijela (imunoglobulina E), koja su odgovorna za alergijsku reakciju. Sve je očitiji stav da bolesnoj djeci treba dopustiti da razviju antitijela na viruse i bakterije, te antibiotsku terapiju početi samo kad je to zaista nužno.

Stara i nova podjela

Kada govorimo o alergijskoj reakciji na nosnoj sluznici, koja je praćena simptomima začepljenosti, kihanja i pojačane sekrecije, medicinskim rječnikom tu bolest nazivamo alergijski rinitis. Prema česticama na koje alergični bolesnici razvijaju preosjetljivost razlikujemo:

  • sezonski oblik (peludna hunjavica, polenoza), kod kojeg je jedini ili glavni alergen pelud trava, stabala ili korova. Simptomi u sezonskom obliku izraženi su samo za polenacije biljke na koju je bolesnik preosjetljiv, iako katkad potraju i nekoliko tjedana ili mjeseci nakon prestanka. Bez obzira na to što više nema kontakta s alergenom, nosna sluznica bolesnika pokazuje tzv. hiperreaktivnost, odnosno povećanu osjetljivost na kontakt s iritansima (npr. duhanski dim) ili promjene vlažnosti ili temperature zraka u okolini. Razlog tome najvjerojatnije je oštećenje nosne sluznice toksičnim proteinima koje proizvode upalne stanice nosne sluznice u fazi dok je izložena alergenima.
  • trajni (perenijalni) oblik, pri čemu postoji preosjetljivost na neke od inhaliranih čestica kojima je bolesnik trajno izložen (npr. kućna prašina, grinje, plijesni, perje, dlake životinja i sl.). Simptomi traju zbog trajne izloženosti gotovo cijelu godinu, a izraženiji su za boravka u kući.

Novija podjela, koja se temelji na trajanju simptoma do četiri tjedna ili više od četiri tjedna, bez obzira na uzročni alergen, spominje:

  • intermitentni alergijski rinitis (simptomi traju do četiri tjedna ili manje od četiri dana u tjednu), a dominiraju kihanje, svrbež, vodenasti sekret iz nosa i izmjenična začepljenost. Većina bolesnika ove skupine alergična je samo na jedan pelud.
  • perzistirajući alergijski rinitis (simptomi traju dulje od četiri tjedna ili dulje od četiri dana u tjednu) u kojem je glavni simptom začepljenost, koja je gotovo trajna.

(Ne)karakteristična klinička slika

Alergijski rinitis najčešće se javlja sa simptomima nosne začepljenosti, kihanja i vodenaste sekrecije, a praćen je svrbežom nosa i očiju. Ta slika osobito je karakteristično izražena pri sezonskom alergijskom rinitisu, odnosno peludnoj hunjavici.

S obzirom na to da je slika tipične peludne hunjavice karakteristična, mnogo puta bolesnici sami postavljaju dijagnozu i uzimaju terapiju i bez liječnika. No, valja znati da se alergijski rinitis ne javlja uvijek s tako karakterističnom slikom. Osobito je važno prepoznati trajni oblik alergijskog rinitisa, s obzirom na to da je on predisponirajući čimbenik za razvoj kroničnog rinosinuitisa, tj. dugotrajne upale ne samo nosa, nego i paranazalnih sinusa, a povezan je i s bronhijalnom astmom. Klinička slika tog oblika nije tako karakteristična kao u polenoze, te je u bolesnika koji navode učestale prehlade, čestu začepljenost nosa ili pak curenje iz nosa, osobito u razdoblju godine kad se živi u grijanim prostorima, potrebno pomisliti na trajni oblik alergijskog rinitisa, pri čemu je odgovorni alergen najčešće grinja.

Iako se dijagnoza postavlja na temelju rezultata kožnih alergoloških testova i povećanih vrijednosti imunoglobulina E (IgE) u serumu, novija istraživanja pokazuju da alergijski rinitis može postojati kao bolest ograničena samo na nosnu sluznicu, pri čemu se neće pokazati alergijski odgovor u kožnom testu, niti će biti povišene serumske razine IgE. U tom slučaju jedini je dokaz bolesti testiranje primjenom alergena na nosnu sluznicu ili dokazivanje IgE u nosnom sekretu, a na alergiju upućuje javljanje navedenih simptoma pri izloženosti sumnjivom alergenu.

Može li se nešto učiniti

Kao što smo već spomenuli, prevencija alergijskog rinitisa predviđa cijeli niz mjera, koje uključuju dugotrajnije dojenje, izbjegavanje pušenja i kućnih ljubimaca u ranoj dječjoj dobi, osobito u atopijskim obiteljima, pravilnu prehranu, prikladno uređenje kuće te izbjegavanje kontakta s alergenima na sve moguće načine. No, unatoč svim primijenjenim mjerama, evidentno je da će sve više djece, ali i odraslih, bolovati od alergijskog rinitisa.
Liječenje se svodi na nekoliko skupina lijekova, koji postoje za opću (tablete, injekcije) ili lokalnu primjenu (raspršivanjem na nosnu sluznicu ili kao kapi za oči). To su antihistaminici, kortikosteroidi i kromoni.

Antihistaminici se najčešće primjenjuju kao tablete, a djelovanje im se temelji na blokiranju učinka histamina, upalnog agensa koji se u alergijskim reakcijama oslobađa u organizmu i izaziva niz simptoma, od kojih su u alergijskom rinitisu najizraženiji kihanje, svrbež nosa i očiju te vodenasta sekrecija. Za razliku od starije generacije antihistaminika, koji su kao vodeću nuspojavu izazivali pospanost, novija generacija tih lijekova nema sedirajući učinak i uzima se u obliku tableta jednom dnevno. Antihistaminici su učinkoviti u liječenju blagih do srednje teških oblika sezonskog alergijskog rinitisa (polenoze). Slabije djeluju na začepljenost nosa, a učinkoviti su u sprječavanju svrbeža, kihanja i pojačane sekrecije.

Kako bi se riješili začepljenosti nosa, bolesnici često posežu za dekongestivnim kapima za nos, čija je dugotrajnija primjena štetna i dovodi do tendencije povećavanja dnevne doze kapi i sve veće začepljenosti. Dopuštena je kratkotrajna primjena kapi za nos od nekoliko dana, a može se primijeniti i antihistaminik s dodatkom dekongestiva u tableti, koji istodobno utječe na začepljenost, kihanje, svrbež i pojačanu sekreciju. I takav pripravak ne bi trebalo dugotrajnije primjenjivati.

Za teže oblike preporučuje se lokalna primjena kortikosteroida u obliku spreja za nos, koji su u tim oblicima bolesti vrlo učinkoviti. Njihovo djelovanje na simptome nastupa sporije nego u antihistaminika, koji su učinkoviti katkad i za manje od sat vremena nakon uzimanja tablete. Nažalost, u nas i dalje postoji strah od nuspojava kortikosteroida, iako se one rijetko pojavljuju pri lokalnoj primjeni u nos. Pri sezonskom rinitisu preporučuje se primjena lokalnog kortikosteroida malo prije početka sezone, kako bi se smanjili broj upalnih stanica u sluznici i hiperreaktivnost.

Kromoni, npr. natrijev kromoglikat, primjenjuju se lokalno u nos i u oči, tri do četiri puta dnevno. Kako nemaju sustavan učinak, osobito su prikladni za primjenu u male djece. Nažalost, njihov učinak relativno je slab pri izraženijim simptomima, a učinkovitost lijeka jača je kad se primjenjuje u oči nego u nos.

Uz aktivno liječenje, preporučuje se primjena fiziološke otopine u nos radi vlaženja sluznice, osobito u bolesnika koji koriste kortikosteroidne sprejeve.

S obzirom na sve veću učestalost alergijskih bolesti, osobito alergijskog rinitisa, preporučuje se da se bolesnici sa sezonskim ili dugotrajnijim nosnim simptomima, makar bio prisutan samo jedan od njih, jave specijalistu otorinolaringologu, kako bi se što prije postavila dijagnoza.


Clarinase® - dobitna kombinacija

U simptomatskom liječenju blažih oblika alergijskog rinitisa koriste se antihistaminici, koji sadrže tvar koja djeluje antialergijski (antihistaminik).
Clarinase® tablete s produljenim oslobađanjem i produljenim djelovanjem u svom sastavu imaju dvije djelatne tvari. Uz antihistaminik, sadrže dekongestiv, tvar koja dodatno djeluje na začepljenost nosa i curenje iz nosa. Zbog takvog sastava Clarinase® tablete pružaju brzu pomoć kod sezonskog alergijskog rinitisa s nazalnom kongestijom (začepljenošću nosa), i djeluju na cijelu sluznicu nosne šupljine i sinusa, bez rizika od oštećenja sluznice i bez sedativnog učinka.
Posebna tehnologija proizvodnje osigurava produljeno djelovanje Clarinase® tableta do 12 sati, pa se uzimaju dvije tablete dnevno.

Autor:
prof. dr. sc. Livije Kalogjera, dr. med., spec. otorinolaringolog

Intolerancija na histamin - "čudna" reakcija na neku hranu i pića

Pokretač alergijske reakcije

Histamin je već dugo poznat kao pokretač (medijator) akutnih alergijskih reakcija u ljudi. Dokazano je i njegovo izlučivanje iz mastocita i bazofila nakon spajanja alergena i antitijela (specifični IgE) na njihovoj površini koja sadrži receptore za IgE. Kako bi se moglo ispitivati njegovo djelovanje, sintetiziran je i laboratorijski još 1907. godine, a dobio je ime po grčkoj riječi "histos" što znači tkivo. Dajući ga intravenozno životinjama, Henry Dale dokazao je njegov jak učinak na spazam bronha i nastanak vazodilatacije (širenja krvnih žila). Odgovoran je i za nastanak urtika na koži zbog izlaska tekućine i staničnih elemenata u potkožje, što izaziva edem, crvenilo i svrbež.
Do danas su otkrivene tri vrste receptora za histamin - H1 receptori nalaze se u koži, H2 receptori smješteni su duž cijelog probavnog sustava od jednjaka do debelog crijeva, a u novije vrijeme sve se više spominju i H3 receptori koji su uglavnom vezani za tkiva centralnog živčanog sustava (CNS).

Tako, prema mjestu vezanja nastaju i različiti oblici alergijskih reakcija: od onih tipičnih na koži i u području dišnih puteva (spazam bronha) gdje se vezanje odvija preko H1 receptora, preko gastrointestinalnih alergija, o kojima je bilo riječi u prošlom broju, u slučaju kojih se vezanje događa u području H2 receptora, do nekih neuroloških ispada (vrtoglavice, glavobolje) ako dolazi do vezanja na H3 receptore. U generaliziranim reakcijama tipa anafilaksije dolazi do vezanja na sve receptore s posljedično šarolikom simptomatologijom. Uglavnom, rijetko imamo samo vezanje na jednu vrstu receptora, češće je riječ o različitim kombinacijama.

Terapijski učinak postiže se grupnim lijekovima, antihistaminicima, koji sprječavaju vezanje na receptore i ubrzavaju razgradnju i izlučivanje oslobođenog histamina iz organizma. Samo njihovom upotrebom postiže se izlječenje u oko 75 posto alergijskih reakcija. Najbolji rezultati postižu se kod reakcije vezane uz H1 receptore na koje antihistaminici najbolje djeluju. Kod gastrointestinalnih reakcija moraju se dodavati i blokatori H2 receptora, dok blokiranje H3 receptora zasad nije pokriveno, pa se pokušava raznim kombinacijama već spomenutih lijekova jer je i inače prolaz lijekova u područje CNS-a otežan zbog prolaza cerebro-likvorske barijere.

Snižen prag podnošljivosti na histamin

Međutim, vrlo je važno znati da se histamin ne oslobađa samo tijekom alergijskih reakcija. Naime, možemo ga unijeti u organizam i vanjskim putem, konzumiranjem raznih vrsta hrane i pića koji prirodno sadrže histamin kao aktivni sastojak ili on nastaje tijekom njihove razgradnje. Postoji određena grupa ljudi kod koje će takav unos histamina izazvati tzv. intoleranciju na histamin, koja se katkad pogrešno opisuje i kao trovanje histaminom. Naziv trovanje nije prikladan jer se ne radi o reakciji koja će se nakon konzumiranja hrane ili pića koji sadrže histamin pojaviti kod svih ljudi koji su je uzimali već samo kod pojedinaca kod kojih je prag podnošljivosti prema histaminu niži nego u normalne populacije. Sličan mehanizam prepoznajemo i kod intolerancije na glukozu, koja može prethoditi dijabetesu, ali se zapravo radi o niskom pragu podnošljivosti na unos šećera, koji je također izražen samo u pojedinaca, a očituje se u porastu vrijednosti šećera u krvi nakon uzimanja slatke hrane, što se spontano smiri.

Važno je znati da...

  • histamin nastaje kao razgradni produkt bjelančevina (meso, mliječni proizvodi, jaja), pa se u njima može nalaziti u većim količinama koje prelaze prag tolerancije
  • hrana zbog duljeg stajanja ili eventualnog početka kvarenja sadrži povećane količine histamina
  • jela koja se često podgrijavaju ili dulje čuvaju, pa čak i u hladnjaku, automatski sadrže velike količine histamina - zato je preporučljivo uvijek jesti svježe pripremljenu hranu!
  • histamin se ne razara kuhanjem, smrzavanjem ili grijanjem u mikrovalnoj pećnici (što je danas vrlo popularan način pripreme hrane)
  • uzimanje alkohola u kombinaciji s hranom koja sadrži histamin pojačava njegovo djelovanje, pa je i reakcija jača (npr. crveno vino i sir).

Simptomi vrlo akutni

Kod osoba koje spadaju u skupinu s nižim pragom tolerancije, oko pola sata nakon konzumiranja određene hrane ili pića najčešće se javlja difuzno crvenilo kože uz jak svrbež (rjeđe su tipične urtike), glavobolja, mučnina, povraćanje, proljev, katkad i otežano disanje zbog laganog spazma bronha koji se može pojaviti, ali ne s edemima kao kod pravih alergijskih reakcija. Promjene se obično spontano povuku tijekom najviše 24 sata. Katkad se zbog akutnog početka s crvenilom i svrbežom pomisli na anafilaksiju, međutim, nema znakova ugrožavanja vitalnih funkcija u smislu promjene tlaka, gubitka svijesti, izraženoga gušenja, edema i sl. Bolesnik obično zna što je prethodno pojeo, pa ga je dovoljno upozoriti da ne uzima hranu koja sadrži histamin (navedena u nastavku) i dati mu antihistaminik u tabletama, koji će u ovom slučaju pomoći bržoj razgradnji histamina jer nije riječ o alergijskoj reakciji i nije potrebno vezanje za histaminske receptore te njihovo blokiranje.

Hrana koja sadrži histamin

Osoba koja je intolerantna na histamin sljedeće namirnice smije konzumirati samo u malim količinama:

  • alkoholna pića: crveno vino, bijelo vino, šampanjac, pivo
  • sirevi: tvrdi sirevi, sirevi s plijesnima, sirevi za mazanje
  • riba: tunjevina, sardine, srdele, skuše, haringe; osobito su opasni dimljeni ili konzervirani proizvodi, ali svježu ribu ne treba izbjegavati
  • salame: parizer, šunkerica, jeger, pršut, sušeno meso, trajne salame (zimska i sl.)
  • povrće: kiselo zelje, špinat, pasta i kečap od rajčice, gljive, ukiseljeno povrće.

Što se smije jesti...

  • dnevno jedan do dva slabo masna mliječna produkta (jogurt, svježi sir, mlijeko)
  • salata i svježe povrće u neograničenim količinama
  • dnevno nekoliko puta svježe voće
  • dnevno najmanje tri puta hranu koja sadrži žitarice (kruh, pahuljice, tjestenina, krumpir, riža)
  • jednom tjedno svježu ribu te lagano i kuhano meso (piletina, teletina, kuhana šunka u malim količinama)
  • popiti dvije litre nekalorične tekućine na dan (voda, mineralna voda, razrijeđeni sokovi)

Skrivena iza brojnih alergija

Vjerujem da se iza velikog broja "alergija" koje su se u životu pojavile samo jednom do dva puta i bile opisane kao akutna alergijska reakcija koja se za jedan dan povukla, zapravo krije proces intolerancije na histamin. To nam potvrđuju i negativni alergološki testovi u takvih bolesnika. Uzimanjem iscrpne anamneze, praćenjem razvoja simptoma i davanjem samo antihistaminika, uz gore navedena upozorenja bolesniku moguće je izbjeći u ovom slučaju bespotrebno davanje kortikosteroida ili druge diferentne terapije. Bitno je praćenje razvoja simptomatologije, uz jasno upoznavanje bolesnika s pojmom intolerancije.

Autor:
doc. dr. sc. Teodora Gregurek Novak, dr. med., spec. dermatovenerolog

Inhalacijske alergije - sezonski, ali i cjelogodišnji problem

Završetkom sezone peludne alergije ulazimo u sezonu tzv. zimskih alergija. Iako traju cijelu godinu, tijekom sezone centralnoga grijanja simptomi alergija na prašinu, grinje i kućne ljubimce dodatno se pogoršavaju. Zato, osjetite li neke od simptoma poput kihanja, curenja nosa ili svrbeža, koji ne prolaze kao klasična prehlada, možda je riječ o alergiji izazvanoj inhalacijskim alergenima.

Što su inhalacijske alergije? To su alergije na tvari koje u organizam unosimo udisanjem, pelud, dlake kućnih ljubimaca, prašinu, grinje i plijesni. Među tri najčešće ubrajaju se alergija na pelud, grinje i kućne ljubimce, pa ćemo o njima reći i nešto više.

Peludna alergija - Sićušna peludna zrnca peludi trava, korova i drveća u sezoni cvatnje putuju zrakom i u organizmu ljudi osjetljivih na pelud izazivaju simptome sezonskoga alergijskog rinitisa. Najjači je alergen pelud ambrozije, koja cvate potkraj kolovoza te, kao i ostale alergogene biljke, izaziva curenje nosa, kihanje, svrbež očiju i nosa, te pojačano suzenje.
Grinje - Organizmi mikroskopske veličine koji nastanjuju ležajeve, madrace, posteljinu, sagove i tapiserije. Alergijsku reakciju izazivaju otpadne tvari koje grinje. Iako je riječ o alergiji koja traje cijelu godinu, u sezoni centralnoga grijanja, kad zagrijavamo stanove uz smanjeno provjetravanje, grinje se počinju više razmnožavati i proizvoditi veću količinu otpadnih tvari, pa se i alergijska reakcija u tom razdoblju češće manifestira. Alergija na grinje često je udružena s alergijom na prašinu.
Kućni ljubimci - Dlaka kućnih ljubimaca, mačaka i pasa dugo se smatrala glavnim uzrokom alergije na kućne ljubimce. Istina je, međutim, malo složenija. Istraživanja su pokazala da bjelančevine koje izlučuju uljne žlijezde životinja, a mogu se naći u njihovoj slini i mokraći, predstavljaju glavni uzrok alergijske reakcije na životinje. Kad se životinja liže, odnosno provodi higijenu, slina koja zaostaje na njezinoj koži i dlaci suši se i oslobađa alergogene bjelančevine u zrak. Naravno da one tada dolaze u kontakt sa sluznicom dišnog sustava, izazivajući svrbež i kihanje kao posljedicu razvoja alergijske reakcije. Zanimljivo je da je alergija na mačke jača od one na pse, budući da one više ližu svoje krzno, odnosno dlaku.

Što možete učiniti sami

Postoje određena pravila ponašanja i načina života koja vam mogu pomoći u smanjenju jačine alergijskih simptoma.

  • Usisavajte što češće kako biste smanjili koncentraciju prašine, životinjske dlake i peludi.
  • Izbjegavajte sagove, zavjese i tapiserije radi smanjenja koncentracije grinja i prašine.
  • Poželjno je spavati na specijalnim madracima protiv grinja.
  • Držite kućne ljubimce dalje od prostorija u kojima spavate.
  • Češće provjetravajte stambene prostorije.
  • U sezoni peludnih alergija:
    - izbjegavajte sušenje rublja i posteljine na otvorenome,
    - smanjite na najmanju moguću mjeru jutarnje aktivnosti na otvorenome, jer je tada koncentracija peludi najveća.
  • Ako je moguće, koristite klimatizirane prostore kako ne biste morali imati otvorene prozore.

Ako su simptomi alergije toliko jaki da vam onemogućuju normalan svakodnevni život, porazgovarajte sa svojim liječnikom i provedite alergološko testiranje. Rezultati testiranja pomoći će u pravilnu usmjeravanju liječenja, a vama olakšati prilagodbu ponašanja i načina života.
Trebalo bi, ako je moguće, izbjegavati alergen, odnosno uzrok alergijske reakcije, što je svakako vrlo korisno i spada u prve smjernice alergijske terapije. Naime, svi problemi osoba alergičnih na inhalacijske alergene počinju u trenutku kad alergen preko nosne sluznice dođe u kontakt s imunološkim stanicama. U slučaju alergije na neki od prethodno nabrojanih inhalacijskih alergena (grinje, prašina, kućni ljubimci), jedan od načina da pokušate spriječiti kontakt alergena s nosnom sluznicom i tako izbjegnete razvoj ili umanjite alergijske simptome je mehanički. Novi proizvod na našem tržištu, Nasaleze prah u spreju, upravo djeluje po tom načelu. Nakon udisanja, u doticaju sa sekretom prisutnim na nosnoj sluznici, pretvara se u gel koji na mehanički način sprječava kontakt alergena i nosne sluznice i tako nema pokretanja alergijske reakcije. Također je korisno nekoliko puta na dan ispirati sluznicu nosa i tako ukloniti nakupljene alergene. U tu svrhu može poslužiti fiziološka otopina u spreju (npr. Nisita). I ne zaboravite, učestalo provjetravanje i niže temperature u prostorijama za spavanje vrlo su važni i mogu biti od velike pomoći u smanjivanju simptoma "zimskih" alergija.

Autor:
Ivana Topolovec, mr. pharm.