Pretraži ovaj blog

petak, 29. listopada 2010.

Osteoporoza - pokušati spriječiti i svakako liječiti

Razvoj i napredovanje osteoporoze u postmenopauzi valja spriječiti zdravim načinom života i, prema potrebi, odgovarajućim lijekovima.

Iako osteoporoza zahvaća oba spola u različitim patološkim stanjima i različitoj životnoj dobi, ipak se najveći broj slučajeva bilježi kod žena u postmenopauzi. O postmenopauzalnoj osteoporozi govorimo kada je mineralna gustoća kosti više od dvije i pol (2,5) standardne devijacije ispod prosječne vrijednosti u mladih i zdravih žena.


U toj kategoriji osteoporoza je jedan od najznačajnijih uzroka obolijevanja, invalidnosti pa čak i smrtnosti. U SAD-u oko 20 posto žena bijele rase (četiri do šest milijuna) u dobi od 50 godina i starijih pati od osteoporoze, a čak 35 do 50 posto (12 do 15 milijuna) ima smanjenu koštanu gustoću. Zanimljivo je da je učestalost osteoporoze najveća u starijih žena bijele rase, a najmanja u starijih žena crne rase. Koliko je velik i opasan problem osteoporoze u starijih žena, najbolje pokazuje statistički podatak da 50-godišnja žena bijele rase u preostalom dijelu života ima 40 posto rizika za nastanak prijeloma kosti vezanog uz osteoporozu. S obzirom na lokalizaciju, ukupni životni rizik prijeloma kuka u žena bijele rase iznosi 17,5 posto, kralješka 15,6 posto, a podlaktice 16 posto.

Poremećaj dinamičke ravnoteže

Fiziološki proces pregradnje kosti od rođenja do smrti ima zadatak očuvati čvrstoću i elastičnost kosti, tj. obnoviti zastarjeli dio kosti. Tijekom djetinjstva pa sve do adolescencije, odnosno prestanka rasta, proces pregradnje kosti pomaknut je na stranu intenzivna rasta, odnosno ugradnje minerala u novostvoreni, organski dio kosti. Tako se osim čvrstoće i elastičnosti osigurava i povećanje koštane mase u skladu s rastom organizma. Potencijal razvoja koštane mase i krajnja visina pojedine osobe genetski su uvjetovani.


Nakon prestanka rasta postoji dinamička ravnoteža između razgradnje starijeg dijela kosti i stvaranja novog, čime se sprječava kronično starenje kosti, odnosno rizici koje ono može pratiti. Ako proces izgradnje novog dijela kosti zaostaje za procesom razgradnje starog dijela, dinamička ravnoteža pomiče se prema stanju demineralizirane, neobnovljene kosti koja tako postaje krhka, lomljiva i neotporna na fizička opterećenja.


Održavanje mineralne gustoće kosti, odnosno izgradnje novog dijela kosti i održavanje njihove čvrstoće i elastičnosti u žena ovisi o normalnoj koncentraciji estrogena u krvi (17 beta estradiola). Estrogene hormone, odnosno 17 beta estradiol, normalno luče jajnici. Kako potkraj generativne dobi funkcija jajnika počinje slabiti, tako se u skladu s navedenim postupno smanjuje koncentracija estrogena u krvi, što stvara preduvjete za razvoj osteoporoze u žena u menopauzi i postmenopauzi.

Genetika isprepletena životnim navikama

Osteoporoza žena u postmenopauzi vrlo je neugodna, a njezin razvoj i napredovanje potrebno je spriječiti zdravim načinom života i, prema potrebi, odgovarajućim lijekovima. Kada se osteoporoza jednom razvije, definitivno predstavlja stanje koje se više ne može izliječiti, ali se može u potpunosti zaustaviti njezino daljnje napredovanje i dijelom popraviti mineraliziranost kosti.


Iako su pojava i razvoj osteoporoze genetski uvjetovani, nedvojbena je činjenica da njezin početak i intenzitet napredovanja uvelike ovise o vanjskim čimbenicima, odnosno načinu života. Povećan rizik ranog razvoja i brzog napredovanja osteoporoze imaju žene koje se tijekom života ne hrane na odgovarajući način, ne unose hranom dovoljne količine kalcija i vitamina D (osobito tijekom drugog desetljeća života), nisu dovoljno fizički aktivne, puše i konzumiraju prekomjerne količine alkoholnih pića.

Preporuke Nacionalne zaklade za osteoporozu SAD-a

Nacionalna zaklada za osteoporozu SAD-a preporučuje farmakološke mjere liječenja radi sprječavanja rizika prijeloma kosti u žena čija je mineralna gustoća kosti više od dvije standardne devijacije ispod prosječnih vrijednosti mineralne gustoće kosti zdravih i mladih žena, ako nemaju dodatne čimbenike rizika te u žena čija je mineralna gustoća kosti više od jedne i pol standardne devijacije ispod prosječnih vrijednosti, a imaju dodatne čimbenike rizika prijeloma kosti. Žene starije od 70 godina treba liječiti neovisno o vrijednostima mineralne gustoće kosti ako su izložene čimbenicima rizika ili su imale prijelome kosti zbog njihove krhkosti.


Zaklada preporučuje mjerenje gustoće kosti u svih žena s medicinski uvjetovanim gubitkom mineraliziranosti kosti te u onih koje imaju 65 godina ili više bez obzira na pridružene čimbenike rizika. Mjerenje mineralne gustoće kosti učinkovito je i ekonomski isplativo u svih žena u dobi od 50 do 60 godina s pridruženim čimbenicima rizika te u starijih od 60 do 65 godina s pridruženim ili bez pridruženih čimbenika rizika.


Mineralna gustoća kosti mjeri se posebnim uređajem denzitometrom - određivanjem koeficijenta apsorpcije rtg zraka u kostima.


Kako se gubitak mineralne gustoće kosti počinje zbivati iznimno brzo nakon menopauze, u to vrijeme vrlo je važno procijeniti rizik mogućeg razvoja prijeloma kosti žene. U to vrijeme vrlo je važno početi terapiju ženskim spolnih hormonima, estrogenima, u svih žena s visokim rizikom za razvoj prijeloma kosti, odnosno u svih žena koje su na donjoj granici normalne mineralne gustoće kosti.

Uloga HNL-a

Hormonsko nadomjesno liječenje danas je još najučinkovitiji način sprječavanja razvoja i napredovanja osteoporoze.

Estrogeni hormoni popravljaju mineralnu gustoću kosti te znatno smanjuju rizik prijeloma. Estrogeni hormoni imaju i brojne dodatne poželjne učinke u žena u perimenopauzi, odnosno postmenopauzi: smanjuju napade vrućine, noćno znojenje, popravljaju raspoloženje žene te koncentraciju, normaliziraju spolni život smanjujući bolnost i pečenje pri spolnom odnosu kao posljedicu suhoće rodnice, smanjuju učestalost urinarnih infekcija, povećavaju koncentraciju poželjnog HDL lipoproteina, a smanjuju koncentraciju nepoželjnoga, tzv. aterogenog LDL kolesterola. Iako nisu lijek za smanjenje primarnog ili sekundarnog rizika razvoja kardiovaskulnih bolesti, estrogeni odnosno lijekovi koji sadrže estrogene, osobito estrogen identičan prirodnom estrogenu žene 17 beta estradiol, imaju potencijal kardioprotekcijskog djelovanja.


Estrogene hormone treba s oprezom primjenjivati u žena s povećanim rizikom razvoja karcinoma dojke. Obvezno ih je kombinirati, a najbolje primjenjivati u fiksnoj kombinaciji s gestagenima (u jednoj tableti) u svih žena koje imaju maternicu, kako bi se spriječio mogući štetan učinak primjene estrogena na endometrij što može rezultirati razvojem raka maternice.


Gestagenu komponentu hormonskoga nadomjesnog liječenja čini progesteron ili sintetski anolozi prirodnog progesterona žene. Vrlo je važno istaknuti da djelotvornost estrogena u fiksnim kombinacijama u velikoj mjeri ovisi o karakteristikama spomenute gestagenske komponente koja se kao komponenta sigurnosti dodaje estrogenima u liječenju žena koje imaju maternicu. Svi gestageni nisu isti. Današnja medicina, temeljeći svoje stavove na rezultatima velikih kontroliranih kliničkih ispitivanja (tzv. evidence based medicine), prednost daje neandrogenim gestagenima (npr. didrogesteronu) koji je vrlo nalik prirodnom progesteronu. Didrogesteron je neandrogeni gestagen koji, uz to što pruža odličnu zaštitu maternici žena liječenih fiksnom kombinacijom s estrogenim hormonima, ne poništava brojne korisne biološke učinke estrogena. Kombinaciju 17 beta estradiola i didrogesterona na tržištu Republike Hrvatske distribuira i prodaje belgijska tvrtka Solvay Pharmaceuticals.


Mnoga su klinička istraživanja potvrdila bitno povećanje mineralne gustoće kosti zdjelice i kuka ubrzo nakon početka kombinirane primjene estrogena i gestagena te održavanje mineralne gustoće kosti godinama nakon njihove primjene.


Raloksifen pripada novijoj generaciji lijekova za sprječavanje napredovanja i liječenje osteoporoze. Raloksifen je selektivni modulator estrogenskih receptora, lijek koji na kosti i profil masti u krvi djeluje slično estrogenim hormonima. Ima antiestrogeni učinak na dojku i ne dovodi do proliferacije endometrija maternice. Činjenica je da osim poželjnog učinka na kosti ne pokazuje brojne druge, estrogenim hormonima svojstvene korisne biološke učinke u organizmu liječenih žena.


Bifosfonati su analozi organskih pirofosfata, prirodnih ili tzv. endogenih regulatora koštane pregradnje koji inhibiraju resorpciju kosti. Dugo su bili temeljem sprječavanja razvoja i napredovanja osteoporoze u bolesnika oba spola. Problem je njihovo teže podnošenje u velikog broja bolesnika/nica. Najznačajnije su nuspojave jak podražaj i moguće oštećenje sluznice gornjeg dijela probavnog sustava (mučnina, žgaravica, pečenje, itd.).


Kombinirana primjena bifosfonata i hormonskoga nadomjesnog liječenja može imati dodatni povoljan učinak na gustoću kosti u žena u postmenopauzi. Danas se kombinirana terapija bifosfonatima i HNL-om primjenjuje samo u žena s vrlo velikim rizikom prijeloma kuka (starije žene koje se liječe estrogenima, imale su prijelom kralješka i imaju vrlo malu mineralnu gustoću kosti unatoč liječenju estrogenim hormonima).


Kalcitonin je također odobren za sprječavanje i liječenje osteoporoze jer koči resorpciju kosti. Pa ipak, djelotvornost kalcitonina znatno je slabija u usporedbi s gore navedenim lijekovima. Zbog slabije djelotvornosti kalcitonin ostaje lijek izbora za žene koje ne mogu ili ne žele prihvatiti terapiju jedne od gore navedenih skupina lijekova.

Javno-zdravstveno značenje

Postmenopauzalna osteoporoza gotovo je fiziološko stanje koje u žena starije životne dobi nastaje kao posljedica normalna prirodnog popuštanja funkcije jajnika. Popuštanje funkcije jajnika ogleda se u smanjenoj proizvodnji i lučenju estrogena nužnih za normalan proces mineralizacije odnosno održavanja gustoće kosti.


Taj proces nije samo genetski uvjetovan nego uvelike ovisi o kvaliteti i načinu života žene tijekom generativne dobi. Zato se razvoj i napredovanje osteoporoze može uspješno usporiti i spriječiti zdravim načinom života, zdravom prehranom bogatom kalcijem i vitaminom D, bavljenjem fizičkom aktivnošću, izbjegavanjem konzumiranja prekomjernih količina alkohola i nepušenjem. Na tome treba inzistirati i u starijoj životnoj dobi.


Farmakološkim liječenjem izbjegavaju se teške posljedice koje osteoporoza može imati po zdravlje žene kao što su prijelom kralježaka, zgloba kuka i drugih kostiju s razvojem teške invalidnosti, pa i smrti žene starije životne dobi. Stoga je javno-zdravstveno značenje osteoporoze iznimno veliko.


Ako u žena postoji indikacija za farmakološkim mjerama liječenja osteoporoze, hormonsko nadomjesno liječenje ostaje djelotvoran i troškovno najučinkovitiji način sprječavanja razvoja i napredovanja osteoporoze žena u postmenopauzi. Treba istaknuti da svi lijekovi za HNL danas nisu isti te prednost treba dati pripravcima koji sadrže estrogene hormone identične prirodnim estrogenim hormonima žene te neandrogene gestagene, po mogućnosti u fiksnoj kombinaciji odnosno jednoj tableti (dnevno) što je za ženu i najpogodniji način liječenja. Raloksifen i bifosfonati alternativa su HNL-u za djelotvorno sprječavanje i liječenje osteoporoze žena u postmenopauzi.

Autor:
dr. sc. Dinka Pavičić-Baldani, dr. med., spec. ginekologije i porodništva

srijeda, 13. listopada 2010.

Revitalizacija kože nakon ljeta


Kombinacijom aparativnih i preparativnih metoda možemo u potpunosti revitalizirati isušenu kožu

Nakon djelovanja mora i sunca koža je iscrpljena i potrebni su joj pojačana njega i regeneracija. Iako sunce i morska voda blagotvorno djeluju na cijeli organizam, nakon dugotrajna izlaganja kože ultraljubičastim zrakama i morskoj vodi, pojačano se isušuje i, ako ne reagiramo na vrijeme, vrlo brzo ćemo uočiti bore na istaknutim mjestima, kao što su lice, vrat, ruke i dekolte.
Naime, pod utjecajem ultraljubičastih zraka oslobađa se i stvara velika količina slobodnih radikala, koji oštećuju stanično tkivo, oslabljuju kolagena i elastinska vlakna te isušuju epidermalni sloj, koji se stanjuje i gubi tonus, pa koža mlohavi. Zbog istanjenosti epidermisa i smanjena lučenja sebuma, stvaraju se sitni nabori koji s vremenom prerastaju u sve dublje bore, a koža postaje osjetljivija i iritabilnija. Zato se ne kaže bez razloga da koža nakon sunca vapi za vlagom i njegom.
Danas postoji nekoliko različitih metoda i preparata kojima se rješava taj problem. Općepriznati trend u svijetu, pa tako i u nas, su tretmani za revitalizaciju kože metodama koje na potpuno prirodan način dovode do regeneracije kože iznutra i potiču stvaranje novog kolagena, tako da dolazi do samopomlađivanja.

Metoda radiovalovima / IRF metoda

Definitivno je jedna od najboljih nekirurških metoda kojom zatežemo opuštenu i mlohavu kožu, pomlađujemo lice i smanjujemo bore te regeneriramo oštećenu strukturu kože. Putem visokofrekventnih elektromagnetskih radiovalova djelujemo na rotaciju molekula vode u tkivu, pri čemu se oslobađa energija u obliku topline koja kontrolirano zagrijava tkivo, izaziva pozitivnu upalnu reakciju, pokreće niz procesa i dovodi do regeneracije postojećeg i stvaranja novog kolagena. Koža postaje napetija, čvršća i pomlađena, a zbog zatezanja se znatno smanjuju i bore.

Fotopomlađivanje ili fotorejuvenancija

Način revitalizacije kože iznutra putem optičke energije, to jest intensnog pulsnog svjetla. Fotorejuvenancija je izvanredan, brz i učinkovit tretman obnove kože koja je izgubila svježinu i napetost. IPL (Intense Pulse Light) putem žutoga svjetlosnog spektra inducira svjetlosnu energiju u tretirano tkivo, ona se apsorbira u fibroblastima, gdje kondukcijom prelazi u toplinu i pobuđuje te iste firoblaste na proizvodnju novoga, zdravog kolagena. Nakon samo nekoliko tretmana koža postaje zdravija, glađa, napetija i vidljivo poboljšane strukture.

Dijamantna mikrodermoabrazija

Ovom metodom s kože se mehanički odstranjuju stare, odumrle stanice te potiče bazalni sloj na bržu proizvodnju mladih stanica, koje putuju na površinu i tako zamjenjuju staru kožu. Pozitivan učinak dermoabrazije je i pobuđivanje Langerhansovih stanica te jačanje zaštitne barijere kože.

Sve nabrojane metode danas se vrlo uspješno primjenjuju i dokazuju da se koža može dubinski revitalizirati, uspješno osvježiti i pomladiti. Kako bi učinak tih metoda bio potpun, preporučuje se kombinirati ih s određenim aktivnim supstancijama i preparatima koji nadoknađuju manjak mikro i makronutrijenata i vode u koži.

Organic tretmani

Najnoviji hit u svijetu i u nas su tretmani i preparati na bazi biosupstancija, dobivenih isključivo organskim uzgojem ljekovitog bilja, a koje su certificirane visokim standardima i jamče da u njima nema primjesa pesticida, boja, industrijskih i naftnih elemenata te da nisu testirane na životinjama. Ovi tretmani izvanredan su biohidratacijski tretman s formulom za mladu i za zrelu kožu.

Organic za mladu kožu (do četrdesete) namijenjen je osobama koje žele dubinski očistiti kožu, osvježiti i hidratizirati lice. Ovaj biohidratacijski tretman djeluje i na zaštitu kože od ultraljubičastog zračenja, ekstremnih uvjeta i čimbenika stresa. Pozitivni učinci tretmana su:

  • uravnoteženje hidrolipidnog sloja, što osigurava optimalnu hidrataciju dermisa
  • optimizacija transporta kisika do stanica i revitalizacija kože
  • sprječavanje dehidracije, uz dubinsku njegu i zaštitu kože.

Nakon tretmana, koža je hidratizirana, čista i meka. Ovaj tretman oplemenjen je opuštajućim ayurvedskim infuzijama od mirisnih biljnih infuzija koje relaksiraju i opuštaju. Aktivne supstancije su: organski bijeli i zeleni čaj, organska kamilica, ekstrakt papaje, smeđa i crvena alga te aloe vera.

Organic za zrelu kožu s borama uklanja znakove starenja kože pomoću 100 posto prirodnih biosupstancija - biljni kokteli od kamilice, mente, bijelog i zelenog čaja pružaju jedinstven doživljaj opuštanja i uživanja. Ima izvanredan blic učinak, koji već nakon jednog tretmana koži vraća vitalnost i zdrav izgled. Dubinski regenerira tkivo, optimizira dotok kisika do stanica, pročišćava i štiti stanice od slobodnih radikala, zbog čega učinkovito usporava starenje, smiruje iritiranu kožu i revitalizira je.

Tretmani 24-karatnim zlatom

Vrlo popularni tretmani, koji se još od vremena Kleopatre i imperijalne Kine koriste za vraćanje energije i liječenje mnogih bolesti. Zlato, simbol moći i snage, dubinski revitalizira i osnažuje kožu te djeluje kao eliksir ljepote i mladosti. Njegov snažni anti-aging učinak poznavala je i Kleopatra, za koju kruži legenda da je spavala sa zlatnom maskom na licu. Zlato dokazano podiže stanični vigor, zarobljava slobodne radikale i sprječava njihovo štetno djelovanje.
Ovaj tretman poboljšava tonus kože i daje joj svježinu i vitalnost. Učinkovitost tretmana zlatom pojačavaju biserni i dijamantni prah koji dovode do blagog ljuštenja površinskog sloja kože, čiste je i izbjeljuju sitne pigmentacije, zbog čega koža dobiva ujednačenu i zdravu boju. Hijaluronska kiselina i jojobino ulje osiguravaju koži optimalnu vlažnost te popunjavaju sitne borice oko očiju i usta. Tu su još i ekstrakt grožđa s jakim antioksidativnim učinkom te derivat AHA kiselina koji djeluje obnavljajuće i hidratizirajuće.
Nakon djelovanja ovih supstancija, listići s česticama zlatnog praha dubinski se umasiraju, apsorbiraju u kožu i snažno je oživljuju.

Kombinacijom navedenih aparativnih i preparativnih metoda možemo u potpunosti revitalizirati i hidratizirati isušenu kožu te joj vratiti gipkost i elastičnost.

Autor:
dipl. ing. Manuela Šapro, kozmetičarka

Voćnim kiselinama do svježijeg izgleda


Izgled kože nakon jedne kure znatno je poboljšan, blistava je i zategnuta, vraća joj se prirodna boja, ožiljci i mrlje puno su bljeđi

Svako godišnje doba pred kožu postavlja specifične zahtjeve, kao što se i potrebe kože mijenjaju ovisno o njima. Temperaturne promjene (toplo-hladno), vjetar, kiša, snijeg, naročito zimi, uvelike utječu na obrambeni status kože. Narušava se njezina ravnoteža, pojačava osjetljivost i smanjuje otpornost prema unutarnjim i vanjskim čimbenicima. Zanemarimo li ove činjenice, i k tome upotrijebimo neprimjerene proizvode ili neodgovarajuće tretmane, koža će vrlo brzo izgubiti sjaj i vitalnost. To je znak da moramo nešto poduzeti. Jesen, zima i proljeće idealno su vrijeme za obnavljajuće, regenerativne tretmane, a takav je i tretman voćnim kiselinama.

Od povijesnih činjenica do današnjih spoznaja

Voćne kiseline ili alfa-hidroksi kiseline vrlo učinkovito djeluju na različite nedostatke na koži. Njihovo blagotvorno djelovanje bilo je poznato još u doba Kleopatre koja se kupala u kiselom mlijeku, a stare Rimljanke su za njegu kože koristile talog koji ostaje nakon vrenja vina. Naše bake su po koži trljale limun i tako izbljeđivale mrlje po licu i rukama.
Ove kiseline nalazimo u prirodi, u supstancijama voća, kiselom mlijeku i šećernoj trsci. Najpoznatije su glikolna, mliječna i vinska, a u novije vrijeme u ovu grupu ubrajaju se i limunska i salicilna kiselina.
Stupanj njihove učinkovitosti ovisi o sastavu kiseline, koncentraciji, pH vrijednosti proizvoda, kao i o pravilnoj i stručnoj uporabi. Ovisno o proizvođaču, koncentracije kiselina u profesionalnim tretmanima kreću se od 20 do 70 posto, a u preparatima za kućnu uporabu od osam do 10 posto.

Višestruko i blagotvorno djelovanje

  • imaju keratolitičko djelovanje, tj. pospješuju ljuštenje i odstranjivanje odumrlih stanica epiderme (površinskog sloja kože)
  • stimuliraju obnavljanje i regeneraciju kože
  • dehidriranoj (isušenoj) koži vraćaju vlažnost i vitalnost
  • uklanjaju sitne, površinske bore i smanjuju duboke
  • izbljeđuju pigmentacijske mrlje i ožiljke od akni
  • kod masne i nečiste kože čiste i smanjuju proširene pore te dovode do općeg poboljšanja tena i smanjenja mogućnosti ponovnih upala

O tretmanu...

Tretmani voćnim kiselinama izvode se u kurama od šest do 10, s tim da se dolazi jednom do dva puta tjedno:

  • koža se najprije očisti od šminke, a potom se dodatno odmašćuje specijalnim pre-peel preparatom
  • voćne kiseline nanose se vrlo precizno mekanim kistićem, izbjegavajući područje neposredno u blizini očiju i usana
  • tijekom djelovanja kiselina potreban je nadzor stručne osobe radi praćenja reakcije kože i eventualne pojave iritacije
  • nakon tri do 10 minuta (ovisno o koncentraciji i specifikaciji određenog proizvođača) kiselina se neutralizira posebnim, za to određenim preparatom i dobro ispere vodom
  • potom se na kožu nanosi hidratantna maska koja osigurava dovoljno vlažnosti mladim stanicama kože i štiti je
  • tretman završava nanošenjem hranjive kreme s UV filtrom.

Iako su rezultati primjene voćnih kiselina vidljivi vrlo brzo nakon tretmana, svakako se preporučuje nastaviti s kućnom njegom barem dva do tri mjeseca kako bi se koža potpuno obnovila, a učinak bio potpun. Za kućnu njegu također se koriste preparati s voćnim kiselinama, ali puno niže koncentracije (od osam posto naviše). Ono što je znanstveno potvrđeno, a ujedno je i naše iskustvo u praksi, jest da preparati za kućnu njegu ne smiju imati suviše niske koncentracije, primjerice jedan posto i niže, jer imaju suprotan učinak od onoga koji želimo postići. Naime, male koncentracije omekšaju kožu samo površinski, ljuštenje je vrlo slabo ili gotovo nemoguće jer su stanice kože slijepljene jedna uz drugu, što na kraju rezultira naglim pogoršanjem tena s velikim brojem malih, ali tvrdih bubuljica.
Puno snažnije djelovanje na regeneraciju kože i kolagenih vlakana voćne kiseline imaju u kombinaciji s vitaminom C. Stoga se preporuča takve tretmane provoditi naizmjenično s dolascima klijenta na tretmane voćnim kiselinama. Najbolji učinak daju kombinacije određenih kiselina, primjerice preparati koji sadrže glikolnu, mliječnu i salicilnu kiselinu u jednom proizvodu.

O čemu treba voditi računa - Veće koncentracije AHA kiselina, nižeg pH, izazivaju i jače ljuštenje što dovodi do intenzivnijeg obnavljanja kože, ali mogu izazvati i jaču iritaciju kože. Za vrijeme uporabe preparata i provođenja tretmana treba izbjegavati izlaganje suncu jer je povećana fotosenzibilnost (osjetljivost na sunce) kože. Ako se koriste preparati s UV filtrima, ne treba ih prekidati.

Stanje nakon... - Izgled kože nakon jedne kure kiselinama znatno je poboljšan, koža je blistava i zategnuta, vraća joj se prirodna ružičasta boja, ožiljci od akni i druge mrlje puno su bljeđi i manje vidljivi, bore su znatno pliće, a cijelo lice odiše neobičnom svježinom!

Preporuka - S obzirom na to da je ovo zimsko vrijeme idealno za primjenu voćnih kiselina, preporučam ih svima koji imaju određene indikacije, a zbog njihova blagotvornog djelovanja i svima onima koji žele poboljšati opći izgled i stanje kože.

Autor:
dipl. ing. Manuela Šapro, kozmetičarka

subota, 9. listopada 2010.

Vratite kosi prirodnu ljepotu

Upravo korijen kose treba opskrbiti vitaminima, mineralima i aminokiselinama, jer je to mjesto intenzivne diobe stanica kose i njenog rasta.

Estetska funkcija kose kao jednog od glavnih ukrasa našega tijela prevladala je nad onom biološkom, čija je uloga da štiti od sunca, mehaničkih i termičkih utjecaja, a koja je u čovjeka svedena na minimum. Njezi kose se od davnine poklanjala velika pozornost, a jedna od najstarijih poznatih metoda bojanja kose kanom i danas se koristi. Oduvijek je bila podložna modnim trendovima glede boje i oblikovanja frizure, što se nije promijenilo niti dan-danas.

Na udaru modnih trendova

U želji održavanja što ljepšeg i atraktivnijeg izgleda kao rezultat praćenja modnih trendova, podvrgavamo je različitim tretmanima i nestručnim dekorativnim zahvatima koji uzrokuju oštećenje vlasi. Ova oštećenja mogu biti mehanička (češljanje oštrim češljom), kemijska (podvrgavanje agresivnim kemikalijama, visoke koncentracije vodikova peroksida, trajna ondulacija) ili fizikalne (sušenje toplim zrakom, "peglanje" kose). Rezultat ovakvih zahvata, ali možda i genetski predisponirane lošije kvalitete kose te općenito izloženosti negativnim utjecajima (stres, nedostatna prehrana...) je krhka i oštećena kosa bez sjaja, "rascvjetalih" vrhova (vlas se lomi uzdužno i poprijeko), koja ispada u količinama većim nego što to podrazumijeva normalni prirodni proces izmjene vlasi.
Intenzivna dioba stanica kose i rast zbivaju se samo u korijenu kose. Stoga je važno opskrbiti je neophodnim tvarima tj. vitaminima, mineralima i aminokiselinama upravo u korijenu, što će onda omogućiti rast zdravih struktura. Samo vlas nahranjena u svome korijenu može rezultirati zdravom i bujnom kosom koja ne "cvjeta" na vrhovima i dozvoljava lakše oblikovanje frizure.

Ponovo zdrava i lijepa

Merz Spezial Dragees sadrže 14 najbitnijih sastojaka koji će umanjiti ispadanje kose, stimulirati rast mladih vlasi te konačno vratiti kosi njenu prirodnu ljepotu. Prema ispitivanju, provedenom među korisnicama Merz Spezial Dragees u Njemačkoj, kod manjih problema se prvi rezultati mogu zapaziti nakon 3 tjedna uzimanja dražeja. Međutim, biološki procesi rasta rožnatih struktura općenito, odnosno kose i noktiju, prilično su spori. Tako kosa naraste tek 10-ak milimetara tijekom jednog mjeseca. Zato je preporučeno vrijeme uzimanja ovog proizvoda 2-3 mjeseca, nakon čega se mogu očekivati trajniji rezultati.

Autor:
Jasna Perica Krpan, mr. pharm.

Iako kosa u stvari predstavlja propale rožnate stanice i jedino je u svome korijenu živi dio organizma, to nimalo ne umanjuje njenu estetsku važnost i funkciju. Boja kose, kovrčavost, debljina i gustoća vlasi rezultat su djelovanja različitih čimbenika (genetskih, hormonalnih, rasnih), ali i rezultat načina na koji se kosa tretira i općenito mogu biti i pokazatelj stanja organizma kao i vanjskih utjecaja, pogotovo prehrane.

Boljka civilizacijskog napretka

Važno je prepoznati trajni oblik alergijskog rinitisa, jer on predisponira razvoj kroničnog rinosinuitisa.

U nosu je učestalost alergijskih reakcija veća nego u bilo kojem drugom dišnom organu, uglavnom stoga jer filtrira, odnosno zadržava na sluznici većinu čestica udahnutih zrakom, od kojih su mnoge mogući alergen. Stoga je alergijski rinitis najčešća kronična upalna bolest dišnog sustava. Kako je sklonost alergijskim bolestima često genetički determinirana sklonošću pojačanom stvaranju imunoglobulina E, to se naziva atopija, od čega dolazi i sinonim atopijski rinitis.
Učestalost novih bolesnika koji se liječe zbog alergijskih bolesti u razvijenim zemljama svijeta pokazuje eksponencijalni porast, koji se bilježi od 80-ih godina dvadesetog stoljeća. Iako se uzrok porasta ne zna, doprinosu učinka tzv. zapadnog načina života govori u prilog činjenica da su epidemiološka istraživanja pokazala sličan porast učestalosti alergijskih bolesti u tzv. tranzicijskim zemljama, koji se odigrao tek nakon pada Berlinskog zida, i koji je u prvom desetljeću bio još i veći nego u Zapadnoj Europi. Kao krivci se spominju različiti utjecaji, od promjena u načinu prehrane do porasta zagađenja.

Hipoteze

U južnim zemljama vodeći alergeni su peludi, a u hladnijim grinje. Pravi razlog sve većem broju alergičnih bolesnika na pelude je nepoznat. Jedno od mogućih objašnjenja porasta alergije na peludne antigene za krivca proglašava onečišćenje zraka, i to najviše ispušnim plinovima motornih vozila, koji su najvjerojatnije odgovorni za porast učestalosti polenoze u gradskim sredinama. Naime, i u zemljama sa sve nižim koncentracijama peludi u zraku posljednjih se desetljeća zbog upotrebe herbicida i eradikacije korova, bilježi porast peludne hunjavice.
Za porast perenijalne alergije, tj. alergije na prašinu, grinje i slično, okrivljuje se pak povećana izloženost grinjama zbog sve većeg broja gradske populacije koja živi u umjetno klimatiziranim prostorima, od automobila do zgrada u kojima rade ili stanuju.
Obje hipoteze nude i određene mjere profilakse, npr. promjenu energetskih izvora, zabranu automobilskog prometa bez katalizatora, održavanje i čišćenje ventilacijskih sustava, promjenu uređenja kuće itd.

S obzirom na to da se u nerazvijenom svijetu ne uočava tako dramatičan porast alergijskih bolesti, evidentno je da je povezan s civilizacijskim napretkom. Sami smo svjesni porasta alergijskih bolesti u našoj sredini. Pitanje je kako spriječiti taj trend ako do njega dovodi sam način života koji nosi civilizacijski napredak. Neka istraživanja okrivljuju sve veću učestalost biljnih masnoća u prehrani (npr. margarin umjesto maslaca). Čini se da i visok stupanj procijepljenosti protiv zaraznih bolesti, te rana primjena antibiotske terapije pri infekcijama dovode do usmjeravanja imunološkog sustava prema razvoju antitijela (imunoglobulina E), koja su odgovorna za alergijsku reakciju. Sve je očitiji stav da bolesnoj djeci treba dopustiti da razviju antitijela na viruse i bakterije, te antibiotsku terapiju početi samo kad je to zaista nužno.

Stara i nova podjela

Kada govorimo o alergijskoj reakciji na nosnoj sluznici, koja je praćena simptomima začepljenosti, kihanja i pojačane sekrecije, medicinskim rječnikom tu bolest nazivamo alergijski rinitis. Prema česticama na koje alergični bolesnici razvijaju preosjetljivost razlikujemo:

  • sezonski oblik (peludna hunjavica, polenoza), kod kojeg je jedini ili glavni alergen pelud trava, stabala ili korova. Simptomi u sezonskom obliku izraženi su samo za polenacije biljke na koju je bolesnik preosjetljiv, iako katkad potraju i nekoliko tjedana ili mjeseci nakon prestanka. Bez obzira na to što više nema kontakta s alergenom, nosna sluznica bolesnika pokazuje tzv. hiperreaktivnost, odnosno povećanu osjetljivost na kontakt s iritansima (npr. duhanski dim) ili promjene vlažnosti ili temperature zraka u okolini. Razlog tome najvjerojatnije je oštećenje nosne sluznice toksičnim proteinima koje proizvode upalne stanice nosne sluznice u fazi dok je izložena alergenima.
  • trajni (perenijalni) oblik, pri čemu postoji preosjetljivost na neke od inhaliranih čestica kojima je bolesnik trajno izložen (npr. kućna prašina, grinje, plijesni, perje, dlake životinja i sl.). Simptomi traju zbog trajne izloženosti gotovo cijelu godinu, a izraženiji su za boravka u kući.

Novija podjela, koja se temelji na trajanju simptoma do četiri tjedna ili više od četiri tjedna, bez obzira na uzročni alergen, spominje:

  • intermitentni alergijski rinitis (simptomi traju do četiri tjedna ili manje od četiri dana u tjednu), a dominiraju kihanje, svrbež, vodenasti sekret iz nosa i izmjenična začepljenost. Većina bolesnika ove skupine alergična je samo na jedan pelud.
  • perzistirajući alergijski rinitis (simptomi traju dulje od četiri tjedna ili dulje od četiri dana u tjednu) u kojem je glavni simptom začepljenost, koja je gotovo trajna.

(Ne)karakteristična klinička slika

Alergijski rinitis najčešće se javlja sa simptomima nosne začepljenosti, kihanja i vodenaste sekrecije, a praćen je svrbežom nosa i očiju. Ta slika osobito je karakteristično izražena pri sezonskom alergijskom rinitisu, odnosno peludnoj hunjavici.

S obzirom na to da je slika tipične peludne hunjavice karakteristična, mnogo puta bolesnici sami postavljaju dijagnozu i uzimaju terapiju i bez liječnika. No, valja znati da se alergijski rinitis ne javlja uvijek s tako karakterističnom slikom. Osobito je važno prepoznati trajni oblik alergijskog rinitisa, s obzirom na to da je on predisponirajući čimbenik za razvoj kroničnog rinosinuitisa, tj. dugotrajne upale ne samo nosa, nego i paranazalnih sinusa, a povezan je i s bronhijalnom astmom. Klinička slika tog oblika nije tako karakteristična kao u polenoze, te je u bolesnika koji navode učestale prehlade, čestu začepljenost nosa ili pak curenje iz nosa, osobito u razdoblju godine kad se živi u grijanim prostorima, potrebno pomisliti na trajni oblik alergijskog rinitisa, pri čemu je odgovorni alergen najčešće grinja.

Iako se dijagnoza postavlja na temelju rezultata kožnih alergoloških testova i povećanih vrijednosti imunoglobulina E (IgE) u serumu, novija istraživanja pokazuju da alergijski rinitis može postojati kao bolest ograničena samo na nosnu sluznicu, pri čemu se neće pokazati alergijski odgovor u kožnom testu, niti će biti povišene serumske razine IgE. U tom slučaju jedini je dokaz bolesti testiranje primjenom alergena na nosnu sluznicu ili dokazivanje IgE u nosnom sekretu, a na alergiju upućuje javljanje navedenih simptoma pri izloženosti sumnjivom alergenu.

Može li se nešto učiniti

Kao što smo već spomenuli, prevencija alergijskog rinitisa predviđa cijeli niz mjera, koje uključuju dugotrajnije dojenje, izbjegavanje pušenja i kućnih ljubimaca u ranoj dječjoj dobi, osobito u atopijskim obiteljima, pravilnu prehranu, prikladno uređenje kuće te izbjegavanje kontakta s alergenima na sve moguće načine. No, unatoč svim primijenjenim mjerama, evidentno je da će sve više djece, ali i odraslih, bolovati od alergijskog rinitisa.
Liječenje se svodi na nekoliko skupina lijekova, koji postoje za opću (tablete, injekcije) ili lokalnu primjenu (raspršivanjem na nosnu sluznicu ili kao kapi za oči). To su antihistaminici, kortikosteroidi i kromoni.

Antihistaminici se najčešće primjenjuju kao tablete, a djelovanje im se temelji na blokiranju učinka histamina, upalnog agensa koji se u alergijskim reakcijama oslobađa u organizmu i izaziva niz simptoma, od kojih su u alergijskom rinitisu najizraženiji kihanje, svrbež nosa i očiju te vodenasta sekrecija. Za razliku od starije generacije antihistaminika, koji su kao vodeću nuspojavu izazivali pospanost, novija generacija tih lijekova nema sedirajući učinak i uzima se u obliku tableta jednom dnevno. Antihistaminici su učinkoviti u liječenju blagih do srednje teških oblika sezonskog alergijskog rinitisa (polenoze). Slabije djeluju na začepljenost nosa, a učinkoviti su u sprječavanju svrbeža, kihanja i pojačane sekrecije.

Kako bi se riješili začepljenosti nosa, bolesnici često posežu za dekongestivnim kapima za nos, čija je dugotrajnija primjena štetna i dovodi do tendencije povećavanja dnevne doze kapi i sve veće začepljenosti. Dopuštena je kratkotrajna primjena kapi za nos od nekoliko dana, a može se primijeniti i antihistaminik s dodatkom dekongestiva u tableti, koji istodobno utječe na začepljenost, kihanje, svrbež i pojačanu sekreciju. I takav pripravak ne bi trebalo dugotrajnije primjenjivati.

Za teže oblike preporučuje se lokalna primjena kortikosteroida u obliku spreja za nos, koji su u tim oblicima bolesti vrlo učinkoviti. Njihovo djelovanje na simptome nastupa sporije nego u antihistaminika, koji su učinkoviti katkad i za manje od sat vremena nakon uzimanja tablete. Nažalost, u nas i dalje postoji strah od nuspojava kortikosteroida, iako se one rijetko pojavljuju pri lokalnoj primjeni u nos. Pri sezonskom rinitisu preporučuje se primjena lokalnog kortikosteroida malo prije početka sezone, kako bi se smanjili broj upalnih stanica u sluznici i hiperreaktivnost.

Kromoni, npr. natrijev kromoglikat, primjenjuju se lokalno u nos i u oči, tri do četiri puta dnevno. Kako nemaju sustavan učinak, osobito su prikladni za primjenu u male djece. Nažalost, njihov učinak relativno je slab pri izraženijim simptomima, a učinkovitost lijeka jača je kad se primjenjuje u oči nego u nos.

Uz aktivno liječenje, preporučuje se primjena fiziološke otopine u nos radi vlaženja sluznice, osobito u bolesnika koji koriste kortikosteroidne sprejeve.

S obzirom na sve veću učestalost alergijskih bolesti, osobito alergijskog rinitisa, preporučuje se da se bolesnici sa sezonskim ili dugotrajnijim nosnim simptomima, makar bio prisutan samo jedan od njih, jave specijalistu otorinolaringologu, kako bi se što prije postavila dijagnoza.

Autor:
prof. dr. sc. Livije Kalogjera, dr. med., spec. otorinolaringolog

Povratak zdravlju





Već prvi susret s jogom završava osjećajem ugodne opuštenosti cijelog tijela i divnim stanjem smirenog duha

Crne statistike bilježe da svaki drugi čovjek umire od posljedica koronarnih bolesti. Analitičari upozoravaju i na sve veći broj žrtava raka pluća i moždanog udara, smrtonosne su čak neke vrste gripe i viroza, a liječnici opće prakse bilježe sve više pacijenata s različitim alergijama, nizom psihosomatskih bolesti, glavoboljama, nervozom, depresijom, nesanicom...
Pritisnut silovitim tehnološkim razvojem, u kojem trka za materijalnim dobrima postaje dominantna želja i nerijetko jedini životni cilj, čovjek je počeo zapostavljati potrebu za održavanjem vlastitog zdravlja (fizičkog i mentalnog podjednako). Tako je sve više otuđen od svoje iskonske prirodne biti.
Drevni jogiji bi rekli: "Čovjekov organizam nije stvoren da živi paklenim tempom 365 dana u godini, njegov živčani sustav nije u stanju podnositi neprekidne stresove bez pravog počinka, njegova probava ne može beskrajno neutralizirati otrove iz zagađene hrane koju konzumira..."
I što se događa? Ono što se mora dogoditi. Obrambeni sustavi polako slabe, prepuštajući tijelo bolestima - fizičkim i duhovnim podjednako.
Što učiniti? U dinamičnom životu ne može se isključiti telefon koji neprekidno zvoni, niti promijeniti šefa koji je nervozan, skratiti radni dan, izbjeći neugodne stranke, kućne probleme, otkloniti unaprijed sve stresne situacije, brige i novčane teškoće. I još, poslije svega, biti savršen na poslu, a kod kuće dobar roditelji i savršen bračni partner...

Liječnici sve više poštuju jogu

Kad poslovni ljudi, koji dvadeset sati dnevno osjećaju da su "na rubu živčanog sloma", čuju kako je rješenje njihove predinfarktne situacije prihvaćanje života u duhu joge, najčešće to odbijaju misleći kako prihvatiti jogu znači obrijati glavu, preko noći postati vegetarijanac, utonuti u beskrajne svakodnevne meditacije i (što je najgore!) prekinuti sa seksom.
Koje li zablude! Joga, naime, nije nikakva ekstravagantna disciplina, nikakvo dubiozno iscjeliteljstvo niti alternativa. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) službeno je priznaje kao jedan od znanstveno verificiranih zdravstvenih i terapijskih sustava.
Opsežne ankete, koje se već 15 godina sustavno provode u zagrebačkom Medical Yoga Centru, jedinoj školi joge u Hrvatskoj s verifikacijama zdravstvenih institucija, nedvojbeno upućuju na glavne aspekte zdravstvenog i terapijskog djelovanja programa joge, no ti su rezultati potpuno komplementarni spoznajama znanstvenih istraživanja o jogi koja se već desetljećima provode diljem svijeta.

Mršavljenje bez dijeta i prisile

Prvi učinak je iznimno gipko i elastično tijelo, što nema samo estetsku nego izrazitu zdravstvenu vrijednost, osobito ako je posrijedi elastičnost kralježnice, njezina pokretljivost i aktiviranje svih mišića koji je drže u optimalnom prirodnom položaju. Jer, mnogi deformiteti kralježnice mogu rezultirati bolovima i zdravstvenim tegobama u drugim dijelovima tijela, na ekstremitetima ili organima. Pravilnim izborom vježbi, jogom možemo otkloniti i te tegobe.
Otpornost prema bolestima i zarazama drugi je bitan aspekt joge, jer ona jača imunološki sustav i sve obrambene snage tijela. Redoviti sljedbenici joge primjećuju da ih neusporedivo rjeđe pogađaju kojekakve prehlade, gripa, viroze i sl. "Joga je učinila čudo!", skloni su reći. Ali, ne čini joga čudo, ona samo aktivira obrambene sustave koji već postoje u našem tijelu, ali su postali neaktivni i slab, jer smo ih tijekom godina zatrovali i oslabili neodgovarajućom prehranom, lošim životnim navikama, nedovoljnim kretanjem, pogrešnim disanjem i sl.
Jogom postižete i poboljšanje svih aspekata probave. Prema nekim statistikama, uz bolove u kralježnici, nesanicu i nervozu, probavne smetnje su četvrta najveća grupa tegoba na koje se žali prosječna zaposlena žena. Posebno kad su postrijedi opstipacija i "lijena crijeva". Katkad čujem pitanje: "Što jogiji savjetuju da je dobro pojesti ili popiti kako bi se otklonilo opstipaciju?" Pogrešno postavljen problem! Pitanje bi trebalo glasiti: "Kako se pravilno hraniti, vježbati i zdravo živjeti, pa da opstipacije uopće ne bude?" Kao odgovor na milijune doza različitih laksativnih sredstava koji se danas svakodnevno koriste, joga vam daje ne samo učinkovite vježbe za aktiviranje probavnog sustava, nego i niz savjeta za pravilnu prehranu kako biste trajno uklonili uzrok opstipacije, umjesto da se svakih nekoliko dana bavite njezinim posljedicama.
Joga je izvanredno učinkovit i potpuno prirodan način gubljenja suvišnih kilograma. Bez nepotrebnih dijeta, bez prisile i gladovanja! Iako se vježbe izvode bez gubitka velike količine tekućine i bez znatnog "energetskog trošenja", vremenom nastupa sustavni gubitak težine. Prije svega zbog izrazitog djelovanja koje jogijske vježbe imaju na štitnjaču i kompletan metabolizam, te pravilnu probavu i redukciju masnih naslaga. No, događa se još nešto: tijelo s vremenom počinje samo odbacivati obilne obroke, masnu hranu i prejedanje. Nadalje, zbog općeg smirujućeg učinka joge, nestaje potreba pretjerana konzumiranja hrane zbog stresa i nervoze, što je također bitan čimbenik održavanja idealne tjelesne težine.

Povratak prirodnoj ravnoteži

Prestanak bolova u leđima, vratu i kralježnici - Joga je jedan od najučinkovitijih sustava uklanjanja tih bolova. Prije svega zato što se temelji na vježbama koje kralježnicu i njezine duboke posturalne mišiće održavaju u savršenoj funkciji. Nadalje, jogom se idealno opuštaju mišići i time se automatski uklanja prevelika napetost koja uzrokuje bolove. Treće (ali ne i najmanje važno) je smirujuće djelovanje joge što izravno neutralizira sve oblike bolova u leđima koji nastaju zbog trajnoga grčenja mišića izazvanog živčanom prenadraženošću i psihičkom napetošću.

Antistresno djelovanje joge - Ta je činjenica davno dokazana u svjetskoj znanosti. Toliko da je joga neka vrsta sinonima za apsolutni duševni mir i samokontrolu. Poznate su smirujuće meditativne seanse joge, ali i specifične seanse tzv. joga-nidre (budnog jogijskog sna) te niz specifičnih smirujućih tehnika dubokog disanja. Uz to, već i same asane (fizičke vježbe) djeluju smirujuće i opuštajuće. Doda li se tome cijela lepeza savjeta za uravnotežen osobni i društveni život, jasno je koliki učinak ima joga na eliminiranje štetnih posljedica svakodnevnih stresnih situacija.

Na kraju svega, treba li uopće posebno naglašavati komplementarnost programa joge i sadržaja wellness centara. U mnogim aspektima pristupa njihova je filozofija jednaka, pružiti i tijelu i duhu optimalne uvjete za opuštenost i mir, za regeneraciju i povratak iskonskoj ravnoteži duboko u nama samima. Nije stoga neobično što mnogi wellness centri u svijetu nastoje u program svoje ponude uklopiti jogu kao bitnu komponentu ponude. Očito, tradicija stara nekoliko milenija i jedna nova znanost zdravog življenja našle su se na istom putu. S višestruko pozitivnim učincima.

Osjećaj ugode već pri prvom susretu

Joga djeluje praktički na sve organe i organske sustave te na sve aspekte našeg duhovnog života. Neka njezina djelovanja očituju se već nakon nekoliko treninga, neka tek poslije godina i godina vježbanja, ovisno o problemu i svakom čovjeku ponaosob. Pravila u biti nema. Neki polaznici programa Medical Yoga Centra riješili su se nesanice ili opstipacije već poslije prvih sati tečaja, drugi su ih "vukli" još mjesecima.

Osobno, nisam od onih koji vole apostrofirati samo ekstremno pozitivne i atraktivne slučajeve i na njima graditi komercijalne učinke i propagandne slogane. Ali, kad me nova polaznica joge upita: "Nakon koliko ću vremena osjetiti smirujuće djelovanje joge?", bez mnogo razmišljanja odgovaram joj: "Već poslije prvog sata vježbanja".
Doista, taj prvi susret s jogom praktički završava osjećajem ugodne opuštenosti cijelog tijela i divnim stanjem smirenog duha, čak i kad vježbanje asana nije dopunjeno nekom posebnom tehnikom meditacije ili opuštanja.

Popularni pjevač Sting, koji uvijek naglašava da mu upravo joga otvara neizrecivo duboke sfere inspiracije, osvježenja, produhovljenosti i unutarnje životne radosti, tom se drevnom indijskom disciplinom počeo baviti posve slučajno, na nagovor prijatelja. "Hajde, odvježbaj sa mnom jednu seriju asana", bio je prijedlog koji je promijenio Stingov život. Samo jedna serija asana bila je dovoljna da se pokažu (ili barem jasno nagovijeste) svi blagotvorni učinci koje joga može imati na tijelo i duh.

utorak, 5. listopada 2010.

Liječenje dijabetesa u vašim je rukama


Energija iz glukoze (šećer) osnovni je pokretač našeg tijela. Sve stanice trebaju glukozu, koja u njima "izgara", predajući energiju mitohondrijima, energetskim centralama naših stanica, za održavanje njihovih predviđenih funkcija. Međutim, molekulama glukoze mora se omogućiti ulaz u svaku stanicu našeg tijela, a to čini inzulin.

"Automatski piloti" na zadatku

Inzulin u našem tijelu stvara se u stanicama koje su okupljene u skupinama u gušterači, organu pričvršćenom uz stražnju stijenku trbuha, i to u formi malih otočića koji se nazivaju Langerhansovi otočići. Inzulin se luči iz tih stanica nakon podražaja glukozom - pojačano uz povišenje glukoze u plazmi, oslabljeno uz smanjenje glukoze u plazmi sve do gotovo potpuna prestanka lučenja. To je razlog da se iz dana u dan možemo različito ponašati, s obzirom na prehranu i tjelovježbu, bez opasnosti da se poremeti razina glukoze u plazmi. Ako jedemo puno, izlučit će se velika količina inzulina, koja neće dopustiti da se poveća razina glukoze u plazmi (hiperglikemija). Ako ništa ne jedemo, količina izlučenog inzulina bit će niska, zbog čega nema opasnosti od smanjenja razine glukoze u plazmi (hipoglikemije). Stanice koje proizvode inzulin (beta stanice Langerhansovih otočića gušterače) ponašaju se kao automatski piloti, regulirajući promjene razine glukoze u tijelu neovisno o našem htijenju.

Bez inzulina stanice "gladuju"

Ako iz nekog razloga nema dovoljno inzulina u tijelu, glukoza se nakuplja u krvi jer bez inzulina ne može ući u stanice. Zatim dojavljuju jetri da im nedostaje energije, pa ona ubrzano stvara nove, dodatne količine glukoze iz drugih tvari (bjelančevina, masnoća). Iako uz posljedično izražen porast glukoze u plazmi stanice plivaju u izobilju energije, bez inzulina ne mogu doći do nje. Tijelo slabi, osoba se počinje osjećati umorno, pospano, obilno mokri, gubi na tjelesnoj težini, a obrana tijela sve je slabija. Na koži se mogu početi pojavljivati upalni prištići, uz bolne upale u ustima ili mokraćnom sustavu.

Takvo stanje nazivamo šećernom bolešću, i dijelimo ga u četiri osnovna oblika: tip 1 šećerne bolesti, tip 2 šećerne bolesti, gestacijska šećerna bolest u trudnoći i šećerna bolest koja se javlja zbog nekoga drugog uzroka (druge bolesti ili uzimanja lijekova).

Tip 1 šećerne bolesti

Nastaje zbog propadanja stanica koje stvaraju i luče inzulin, pa inzulina nema u tijelu. Bolesnici često mogu odrediti dan kad su smetnje započele, jer bolest nastaje naglo. Oboljeli počinje često mokriti, pije velike količine tekućine i, iako ima dobar apetit, dnevno može izgubiti do kilogram tjelesne težine zbog gubitka glukoze putem mokraće. Naime, iznad određene razine glukoze u plazmi bubreg počinje "propuštati" glukozu u mokraću, zbog čega tijelo gubi čistu metaboličku energiju. U takvih bolesnika odmah nakon otkrivanja šećerne bolesti potrebno je uvesti inzulin u liječenje i vratiti tijelu ono što mu nedostaje. Do otkrića inzulina takav oblik bolesti bio je smrtonosan i bolesnici bi umirali nekoliko tjedana ili mjeseci nakon početka bolesti, uz izrazit gubitak tjelesne težine. Za zadovoljavajuće liječenje bolesniku je potrebno injicirati inzulin nekoliko puta tijekom dana, sa željom da se imitira lučenje inzulina u zdravih osoba.

Tip 2 šećerne bolesti

Oblik je bolesti u kojem stanice uredno, čak i pojačano, stvaraju i izlučuju inzulin u tijelu, ali su njegove potrebe za inzulinom daleko veće od mogućnosti stvaranja. To je najčešće problem u pretilih osoba, kod kojih su zbog povećana volumena tijela potrebe za inzulinom goleme, no organizam ga ne može stvoriti. Na žalost, broj bolesnika s prekomjernom tjelesnom težinom u neprestanom je porastu i kod nas i u svijetu. A prema svjetskim statistikama, zbog prekomjerne tjelesne težine raste i broj osoba sa šećernom bolešću. Tako se do 2025. očekuje da će se broj oboljelih povećati do 308 milijuna. A ako tome pribrojimo i oko 380 milijuna osoba s jednim od oblika predstadija šećerne bolesti, i uzmemo u obzir da je riječ o problemu cijeloga svijeta, govorimo o svjetskoj epidemiji ili pandemiji. S tako velikim brojem oboljelih čovječanstvo se još nije susrelo.
Prekomjerna tjelesna težina djeluje štetno na zglobove i kralježnicu, opterećuje srce, crijeva i bubrege, stvarajući tako preduvjete i za nastanak drugih bolesti. Stoga šećerna bolest nastala zbog prekomjerne tjelesne težine izaziva ranije komplikacije u tijelu te skraćuje život pretilih osoba. Zbog toga je iznimno važno bolesniku savjetovati da pokuša smanjiti potrebe za inzulinom, prije svega smanjenjem tjelesne težine do poželjne i uvođenjem redovite tjelovježbe. Nakon postizanja poželjne tjelesne težine, često se dogodi da više nije moguće dokazati dijagnosticiranu šećernu bolest, a kod bolesnika koji se liječe inzulinom, uz smanjenje tjelesne težine, može biti olakšano zadovoljavajuće liječenje. Kod nekih se i prekida liječenje inzulinom. Upravo je zbog toga smanjenje tjelesne težine osnova liječenja i jedino stvarno liječenje.
Tek ako nikako nismo u mogućnosti motivirati bolesnika da smanji tjelesnu težinu, valja započeti medikamentozno liječenje. No, ono često dovodi do daljnjeg porasta tjelesne težine i novog opterećenja regulacije glikemije (razine glukoze u krvi).
Bez obzira na to o kojem tipu šećerne bolesti govorimo, jedan od najvažnijih problema liječenja je postizanje zadovoljavajuće regulacije (normaliziranja) glikemije, a samim time i sprječavanje kasnih dijabetičkih komplikacija.
U bolesnika s tipom 2 šećerne bolesti vrlo se često usporedno ili kao komplikacija osnovne bolesti javljaju poremećaji masti, mokraćne kiseline ili povišenje krvnoga tlaka, što uzrokuje brže nastajanje komplikacija šećerne bolesti i ateroskleroze.

Gestacijska šećerna bolest

Nastaje tijekom trudnoće. Povećani zahtjevi tijela tijekom trudnoće mogu biti prolazni ili trajni. Ako poslije poroda šećerna bolest i dalje ostaje, riječ je o uobičajenoj šećernoj bolesti, a ako nestaje, znači da je posrijedi bila gestacijska šećerna bolesti.

Sekundarni oblici šećerne bolesti

Mogu nastati kao posljedica drugih oboljenja, na primjer dugotrajne upale gušterače ili uzimanja lijekova koji mogu oštetiti stanice koje stvaraju inzulin.

Komplikacije ne nastaju iznenada

Komplikacije šećerne bolesti posljedica su povišenih razina glukoze u tijelu, kao i oscilacija glukoze u plazmi tijekom dana. Promjene se javljaju na malim i velikim krvnim žilama te živcima. Sve to dovodi do vrlo izraženih promjena u organima i subjektivnih smetnji.

Kasne komplikacije šećerne bolesti nastaju kao posljedica taloženja glukoze u različite organe i kasnijih promjena funkcije organa u kojima je nastalo taloženje. Iako su svi organi u tijelu podjednako pogođeni, smetnje u funkcioniranju nekih organa su izraženije. Najranije se primijete promjene na živcima. Pojavljuju se trnci u različitim dijelovima tijela, osjećaj pojačana bola u prvom razdoblju do potpuna prestanka osjećaja u kasnijem razdoblju. Na kraju se javljaju smetnje zbog pogrešne koordinacije u radu pojedinih organa. Smetnje malih krvnih žila nastaju malo kasnije i obično se najprije primjećuju u očima, u kojima se šire postojeće i stvaraju nove krvne žilice, iz kojih može doći do krvarenja i posljedično do gubitka vida. Promjene na malim krvnim žilama bubrega javljaju se još kasnije, kad bubrezi više nisu u mogućnosti čistiti tijelo od štetnih tvari koje nastaju u njemu, zbog čega je potrebno početi dijalizu. Promjene na velikim krvnim žilama najčešće se javljaju zbog kombinacije uzroka. Početak je obično obilježen promjenama na nogama, poslije na srcu i mozgu. Sve te komplikacije znatno smanjuju kvalitetu života oboljelih od šećerne bolesti.
Često postoji osjećaj da su komplikacije nastale iznenada, što nije točno. Obično je riječ o promjenama koje se razvijaju godinama, zbog čega je i njihovo liječenje vrlo složeno, a često i manje uspješno.

Preuzimanje kontrole

Povišene vrijednosti glukoze u tijelu, kao i oscilacije glikemije, posljedica su nemogućnosti kontrole glikemije u plazmi, kao što je to u zdravih osoba. Dok stanice koje proizvode inzulin mogu reagirati na promjene glikemije praktično u kratkim vremenskim odsječcima, problema s glikemijom nema.
Kad se taj mehanizam naruši, bolesnik mora osobno preuzeti kontrolu i prilagodbu liječenja. Međutim, u tijelu ne postoje osjetila za glukozu u plazmi, koja bi registrirala promjene glikemije, zbog čega bolesnik ne osjeća subjektivne smetnje, a i manja povišenja glikemije ili izraženije oscilacije glukoze u plazmi mogu uzrokovati komplikacije.

Edukacija

U osnovi liječenja šećerne bolesti je edukacija oboljelog o promjenama glukoze u krvi, mogućnostima njihova sprječavanja korištenjem trakica za samokontrolu glukoze u plazmi te znanjem o promjenama liječenja (samozbrinjavanju). Liječenje šećerne bolesti je poput vožnje po nepoznatoj cesti - sigurno voze samo oni bolesnici koji gledaju kamo voze (slika 1). Vozeći se bolesnik neprestano mora paziti da ne sklizne s ceste, jer su s jedne strane problemi vezani uz povišenu razinu glukoze u plazmi (hiperglikemiju), a s druge oni sa sniženom razinom glukoze u plazmi (hipoglikemijom).

Samokontrola

Na hiperglikemiju i hipoglikemiju djeluje naše ponašanje prema prehrani, tjelovježbi, provođenje samokontrole glukoze i ketona u plazmi, uzimanje lijekova na usta (oralno) te uzimanje inzulina u svakodnevnom liječenju. Rezultat navedenih postupaka može se pratiti jedino redovitom samokontrolom glukoze i ketona.

Samokontrola je moguća u plazmi ili u mokraći. Današnje je stajalište da samokontrola u mokraći daje samo približne rezultate (kvalitativna metoda), a točnije podatke daje jedino određivanje u plazmi (kvantitativna metoda). Prema tome, ako želimo utvrditi ima li glukoze i ketona u tijelu, kontrolu je moguće napraviti u mokraći, ali ako želimo znati kolika je koncentracija tih tvari, treba provjeriti njihovu razinu u plazmi. Jedan od ketona je i aceton koji bolesnici izdišu pa iskusni liječnik može prepoznati pogoršanje bolesti jer osjeti miris "zelenih jabuka" u trenutku kada bolesnik uđe u prostoriju.

Samokontrola glukoze u plazmi može biti pojedinačna ili kontinuirana. Danas se uglavnom koristi pojedinačna samokontrola, iako je sve više aparata koji omogućuju da se kroz određeno razdoblje glukoza u potkožnom tkivu kontrolira kontinuirano.

Broj dnevnih samokontrola glukoze i ketona u plazmi ovisi o težini bolesti i načinu liječenja. U bolesnika s blažim oblicima bolesti, koji se liječe samo dijabetičkom prehranom i tjelovježbom, samokontrolu treba provoditi jednom dnevno ili tjedno. Najbolje je da se vrijeme samokontrole mijenja, i to tako da prvo mjerenje bude prije, a drugo poslije doručka, sljedeće mjerenje prije ručka, zatim poslije ručka, prije večere, prije spavanja te oko tri sata ujutro. Na taj način bolesnik će poslije osam mjerenja (osam dana ili tjedana) oblikovati "profil glukoze u plazmi" koji ne pripada istom danu, ali daje pregled dnevnih promjena (slika 2). U bolesnika kojima je za liječenje potrebno četiri do šest injekcija inzulina, samokontrolu treba provoditi do pet puta dnevno, što bitno ovisi o vrsti i dozi inzulina koju uzima. Jedino u bolesnika koji su u opasnosti od naglih pogoršanja bolesti samokontrolu treba provoditi svakodnevno, do osam ili više puta, i to one dane kad postoji naglo pogoršanje.

Usporedno s povišenim vrijednostima glukoze u plazmi, potrebno je mjeriti i ketone u plazmi. Ketoni se javljaju u svim stanjima kad tijelo nije u mogućnosti koristiti energiju iz glukoze nego mora početi razgrađivati masnoće. Tijekom razgradnje masnoća stvaraju se ketoni, koje tijelo izlučuje disanjem i putem mokraće. Pojava ketona upozorava bolesnika da je hiperglikemijski poremećaj bolesti izraženiji i da bi bilo poželjno potražiti pomoć liječnika.
Nalaz ketona u mokraći ili njegovo povišenje u plazmi može, međutim, biti iznimno važan kod osoba koje su pretile i žele smanjiti tjelesnu težinu. Osnova prehrane kojom se želi smanjiti tjelesna težina je raspodjela hrane u najmanje četiri do šest obroka dnevno, pri čemu ukupna dnevna energetska vrijednost ne smije prijeći planiranu količinu. Iako uz takav raspored tijelo gladuje, bolesnik ne osjeća glad, ali ni sitost. Manjak hrane tijelo rješava razgradnjom masnoća (zato mršavimo), pri čijoj se razgradnji u tijelu javljaju ketoni. Ketoni se javljaju neusporedivo ranije od smanjenja tjelesne težine, pa je putokaz bolesniku da redukcijsku prehranu provodi ispravno i da će se tjelesna težina sigurno početi smanjivati ako nastavi s takvom prehranom.

Kontinuiranim nadzorom do bolje regulacije bolesti

Samokontrola je svakodnevno prisutna u našim životima. Pomoću vida provodimo samokontrolu kretanja, a vagom kontroliramo prehranu i tjelovježbu. Kod osoba sa šećernom bolešću samokontrola glukoze i ketona najvažniji je dio liječenja. To je oruđe koje bolesniku omogućuje praćenje stanja glikemije kao osnove za terapijske promjene. Puni učinak samokontrole postiže se odgovarajućom edukacijom o samozbrinjavanju, što znači da bolesnik reagira na promjene uočene samokontrolom tako što mijenja način liječenja, bez obzira na to je li riječ o promjeni prehrane, nekoj dodatnoj tjelesnoj aktivnosti, promjeni doze tableta ili inzulina.

Zbog manjka osjećaja bola osobe sa šećernom bolešću u ranijim razdobljima bolesti povišene vrijednosti glikemije ne prepoznaju kao opasnost. Bol ili neki drugi gubitak funkcije organa u tijelu pojačava njihovu želju za redovitom samokontrolom i samozbrinjavanjem šećerne bolesti, ali, nažalost, često prekasno.

Autor:
prof. dr. sc. Željko Metelko, dr. med., spec. internist - dijabetolog

"Običan" simptom ili razlog za uzbunu


Muče li vas glavobolje, svakako se javite liječniku, jer će vam dati preporuku za liječenje koje odgovara vašem slučaju.

Glavobolja je velikom broju ljudi sastavni dio života. Bol nastaje u tkivima koja sadrže živčane završetke osjetljive na bol, kao što su koža, potkožje, mišići, aponeuroze, pokosnica, oko, zubi, sluznice, velike arterije, vene, venski sinusi, dijelovi tvrde moždane ovojnice, paranazalni sinusi i osjetni moždani živci. Druge strukture, poput kostiju, mekih moždanih ovojnica ili motornih živaca, ne reagiraju pojavom boli.
Bol koja se javlja u glavi po karakteru može biti pulsirajuća, munjevita, sijevajuća, neuralgična, tišteća, pritiskajuća, žareća ili paleća. Glavobolja može biti trajna ili povremena, rijetka ili učestala, difuzna ili lokalizirana.
Oblici glavobolja razlikuju se prema njezinu uzroku. Kod meteoropata se javljaju u slučaju promjene vremena, a mogu nastati i zbog specifične prehrane, navika, stresa ili načina života. Nastaju i kao simptom koji je posljedica poremećaja funkcije u glavi smještenih organa: oka, uha, nosa, grla, zglobova, zuba, desni ili krvnih žila. Nisu rijetke niti glavobolje koje nastaju kao posljedica ozljeda glave, degenerativnih promjena kralježnice, promjena krvnog tlaka, metaboličkih poremećaja, tumorskih procesa, upalnih bolesti mozga ili moždanih ovojnica. Ne smijemo zanemariti ni glavobolje koje nisu posljedica organskih poremećaja, nego su uzrokovane psihomotornim smetnjama koje nastaju zbog manjka sna, straha ili teškoća u poslovnom ili privatnom životu.

Prema uzroku nastanka, dijelimo ih u dvije osnovne skupine; primarne i sekundarne. Primarne glavobolje su znatno češće, a njihov uzrok često ostaje neotkriven. Među najčešće oblike primarne glavobolje ubrajamo migrensku glavobolju, tenzijsku glavobolju i cluster glavobolju. Sekundarne glavobolje su posljedica nekih drugih bolesti.

Kako razlikovati glavobolje

Migrena

Dobroćudna glavobolja koja traje od četiri do 72 sata, ima karakter ponavljajuće pulsirajuće umjerene do jake boli, najčešće u polovici glave, koja se pogoršava za tjelesnih aktivnosti. Migrensku glavobolju prate mučnina i/ili povraćanje te osjetljivost na svjetlo i buku. U većini slučajeva javlja se samo glavobolja, a u manjem broju slučajeva prije pojave boli javlja se aura.
Aura je skupina simptoma koja se javlja pet do 30 minuta prije napadaja glavobolje. Simptomi su svjetlucajuće cik-cak crtice ispred očiju, nedostatak dijela vidnog polja, trnci u ruci ili licu te smetnje govora. Aura se ne javlja nužno prije svakog napadaja migrene, ali je na neki način specifična za nju, čime olakšava postavljanje ispravne dijagnoze.

Migrensku glavobolju prate četiri stadija:

  • nagovještavajući stadij - faza u kojoj predosjećate da ćete dobiti migrenu, kad dolazi do promjene raspoloženja, pojave osjetljivosti na svjetlo, buku ili mirise, mogu se javiti teškoće s koncentracijom, potreba za određenom vrstom hrane (najčešće slatkišima) ili potreba za češćim mokrenjem ili žeđanjem
  • stadij aure
  • stadij glavobolje
  • stadij završetka glavobolje - razdoblje tijekom kojega glavobolja postupno prestaje i kad se možete osjećati loše i iscrpljeno te imati potrebu za snom.

Obratite pozornost na pokretače migrene! Izloženost određenim čimbenicima može pridonijeti nastanku glavobolje, a oni se razlikuju od osobe do osobe. Među najpoznatije pokretače glavobolje ubrajaju se stres, okolišne promjene (temperatura, vlažnost zraka, buka, mirisi...), hrana (čokolada, masni sirevi i sirevi s plemenitom plijesni, vino, alkohol, kofein, kikiriki, mesne prerađevine...), fiziološki podražaji (tjelovježba, umor, nagli pokreti, manjak sna, prekomjerno spavanje, gladovanje, pušenje...) i hormonalni utjecaji kod žena (oralni kontraceptivi, hormonsko nadomjesno liječenje, menopauza, ovulacija, trudnoća).

Tenzijska glavobolja

Najčešća je glavobolja koja postupno nastaje, blaga je do srednje jaka, a bol podsjeća na stezanje obruča oko glave. Najčešće je podnošljiva i popušta nakon uzimanja analgetika. Povremena tenzijska glavobolja traje od nekoliko sati do nekoliko dana. Njezina osobitost je da se ne pogoršava za vrijeme tjelesnog napora ili aktivnosti. Najčešće je posljedica djelovanja stresa, pa su od pomoći odmor ili spavanje u tihoj zamračenoj sobi.

Termin kronična tenzijska glavobolja koristimo u slučaju kad se glavobolja javlja svakodnevno i traje dulje od 15 dana u mjesecu, i to posljednjih šest mjeseci. Nju prepoznajemo po sljedećim simptomima: napetost mišića vrata i glave tijekom duljeg vremena, osjećaj stezanja obruča oko glave, bolno područje glave osjetljivo na pritisak, neprekidna bol koja nije pulsirajuća, a bolovi se najčešće javljaju u sljepoočnom i zatiljnom području.

Cluster glavobolja

Relativno je rijedak oblik glavobolje, ali se smatra najbolnijim. Javlja se u cikličkim razdobljima ili skupinama, po čemu je i dobila naziv. Napadaji se javljaju u ciklusima od po 15 dana do tri mjeseca, u određeno doba godine, najčešće u proljeće i jesen. Između dva napadaja cluster glavobolje mogu proći mjeseci ili godine.
U početku se napadaji događaju svaki drugi dan, zatim svaki dan. Dnevno ih može biti i nekoliko, različita trajanja. Najčešće se javlja jedan napadaj dnevno u trajanju od 30 minuta do tri sata. Karakteristično je da se napadaji javljaju uvijek u isto doba dana ili noći te da, za razliku od migrene, osobama s cluster glavoboljom godi kretanje.
Bol je najčešća u predjelu čela, iza oka ili u predjelu sljepoočnica, lokalizirana je na jednoj strani glave, ne širi se na drugu polovicu niti mijenja stranu. U napadaju cluster glavobolje tipični su prateći simptomi koji nastaju kao posljedica aktivacije autonomnoga živčanog sustava i prisutni su na onoj strani glave na kojoj se javljaju bolovi (crvenilo i suženje oka, spuštanje i otečenost vjeđe, curenje iz nosnice i začepljenost nosnice, znojenje čela i lica). Ova glavobolja pet puta je češća kod muškaraca.

Sekundarna glavobolja

Osim primarnih glavobolja, glavobolja može biti znak nekoga drugog poremećaja ili bolesti! Sekundarna glavobolja javlja se kao posljedica bolesti bilo koje strukture glave - kostiju, sinusa, krvnih žila, živaca, moždanog tkiva - bilo da je riječ o upalnim promjenama, poremećaju metabolizma, ozljedi glave, tumoru ili patologiji krvnih žila. Sekundarne glavobolje mogu nalikovati primarnima, mogu stezati poput tenzijske glavobolje ili pulsirati poput migrene, mogu biti postupne ili iznenadne.

Točnom dijagnozom do uspješna liječenja

Kao i u slučaju drugih tjelesnih poremećaja, da bismo što uspješnije liječili glavobolju, nužno je postaviti točnu dijagnozu i po mogućnosti otkriti njezin uzrok.

Za liječenje migrene najvažnije je prepoznati i izbjegavati pokretače migrene, liječiti akutni napadaj i, ako je potrebno, uvesti preventivno liječenje kako bi se migrenski napadaji spriječili i prorijedili. Akutno liječenje migrene provodi se nespecifičnim i specifičnim lijekovima. U nespecifične lijekove spadaju brojni analgetici i nesteroidni protuupalni lijekovi, a u specifične lijekove triptani. Triptani su lijekovi koji se koriste samo za liječenje migrene. Od nekoliko postojećih vrsta, tri su registrirane u Hrvatskoj.
 Preventivno liječenje migrene započinje u trenutku kad napadaji migrene postanu česti, bolovi nepodnošljivi, radne sposobnosti svedene na najmanju mjeru, a društveni život pati. Za sprječavanje migrene propisuju se lijekovi koje koristimo u liječenju drugih bolesti, iz skupina beta-blokatora, antidepresiva i antiepileptika te neki hormoni.

Za liječenje tenzijske glavobolje najčešće se koriste analgetici (acetilsalicilna kiselina, ibuprofen, paracetamol), koje je važno uzeti u dovoljno visokoj dozi. Povremeno se mogu koristiti i miorelaksansi, lijekovi koji opuštaju mišiće, ili anksiolitici za smirenje i opuštanje, a dobar učinak su pokazali i neki antidepresivi. Svi ti lijekovi moraju se uzimati uz liječnički nadzor jer dulje uzimanje nekih lijekova može dovesti do ovisnosti.

U liječenju cluster glavobolje koristimo nesteroidne protuupalne lijekove, triptane u dozama nižim od onih za liječenje migrene. U prekidanju napadaja djelotvorno je udisanje čistog kisika 10 do 15 minuta. Povremeno se koriste i drugi lijekovi. U određenim slučajevima potrebno je i preventivno liječenje cluster glavobolje.

Osim medikamentoznog liječenja, kod svih vrsta glavobolje važno mjesto pripada i nemedikamentoznim oblicima liječenja i prirodnoj medicini. Prirodna medicina objedinjuje akupunkturu, akupresuru, masažu, pravilnu prehranu, liječenje biljem, homeopatiju, osteopatiju, hidroterapiju, aromaterapiju i dr. Na raspolaganju su nam i transkutana električna stimulacija, autogeni trening, liječenje laserom, meditacija, psihoterapija i mnoge metode kojima se možete posvetiti i koje mogu pomoći u rješavanju glavobolje. No, prije odluke o nemedicinskoj metodi liječenja svakako preporučujemo savjetovanje s vašim liječnikom!

Nemojte odmahivati rukom

Patite li od glavobolje, svakako se javite svom liječniku, od kojeg ćete dobiti preporuku za liječenje koje odgovara vašem tipu glavobolje. Ako je potrebno, bit ćete upućeni na određene pretrage kako bi se isključilo postojanje nekoga drugog uzroka glavobolji.

Kako biste znali o kojoj je vrsti glavobolje riječ, prije posjeta liječniku vodite dnevnik glavobolje, u kojem ćete zabilježiti točno vrijeme nastanka i trajanje glavobolje, mjesto i karakter boli, smetaju li vam svjetlo, buka ili mirisi, imate li mučninu ili ste povraćali, morate li leći, djeluje li lijek i koji je to, te što je pokrenulo glavobolju (vrijeme, hrana, alkohol, umor).

Autor:
Akademkinja Vida Demarin, dr. med., spec. neuropsihijatar

Tegobe malih lumena

Prosječna većina smatra nadarenu djecu čudacima ili buntovnicima, koje treba dovesti u red i spriječiti da se izdvajaju

Kao roditelj, vjerojatno ste uočili da se vaše dijete već u predškolskoj dobi razlikuje od drugih. Zna samostalno birati programe na televizoru, pokrenuti DVD ili naći i igrati igrice na kućnom računalu. Ako ste nastavnik, susreli ste se s djetetom koje ima bogatiji rječnik od ostale djece ili koje nudi savjete kako bi vaše predavanje moglo biti zanimljivije.
Nadarena djeca vide svijet drukčije od ostale. Opažaju više povezanosti među stvarima i pojavama, rješavaju zadatke na kreativniji način i imaju osebujan smisao za humor. Uočavaju probleme, nepravilnosti, laži i nelogičnosti poput odraslih, ili čak bolje. Često zanemaruju upute starijih, smatrajući da znaju bolje. Ukratko, nadareno je dijete bistro, originalno, živahna uma, dobra pamćenja, pomalo neprilagođeno i katkad buntovno.

Majstorski barata jezikom

Prva osobina koju iskazuje iznadprosječno dijete je napredno korištenje jezika, nesvojstveno njegovoj dobi. Nadarena djeca mogu biti vješta s jezikom na nekoliko načina. Neka od njih progovaraju ranije od uobičajene dobi, brže uče riječi, svladavati duže i složenije riječi te upotrebljavati prave riječi u pravom kontekstu. Kad je školski psiholog upitao Alena iz prvog razreda dubrovačke osnovne škole zna li da je star točno sedam godina, jedan mjesec i petnaest dana, dječak mu je doslovce odgovorio: "Znam, ali tolika je preciznost suvišna".

Druga djeca prekrasno pričaju priče, opisujući svoje doživljaje ili maštarije bogatim rječnikom i detaljima. Jezično talentirana djeca rano otkrivaju mogućnosti igara riječi, pa slažu rime ili kombiniraju riječi na originalne i inventivne načine. Kad je Zagrepčanka Ines imala pet godina, skupljala je sličice i figure Digimona i Pokemona, ali je s mamom već učila engleski. Jednog dana, igrajući se s figuricama, izvalila je: "Ovaj Digimon liči na praščića. Znači da je to Pigimon (od engl. pig - svinja, op. a.)."

Pored naprednog korištenja jezika, nadarena djeca od vršnjaka se izdvajaju i po opažanju i interesima. Bistri klinci prepoznaju detalje koje većina previđa ili zanemaruje. Riječanin Oliver s četiri godine primijetio je da mnogi filmski junaci bivaju pogođeni samo u ruku da bi mogli nastaviti akciju te da se ranjavaju samo u lijevu ruku, da bi desnom mogli na kraju filma primiti čestitke.

Potraga nadarenog djeteta za znanjem i razumijevanjem vidljiva je na svakom koraku. Zanima se za više područja od običnog djeteta, ili ono što ga zanima proučava do najsitnijih detalja. U stanju je zapamtiti glavne gradove zemalja, vrste dinosaura, statistike košarkaša u NBA ligi ili pravila složenih igara brzo i precizno, kad god mu se ukaže prilika.

Njegovo razmišljanje i propitkivanje o apstraktnim pojmovima kao što su ljubav, vječnost i smrt zbunjuju odrasle, koji zbog zaokupljenosti svakodnevnim obvezama nemaju vremena za stvari koje smatraju sporednima. Dobronamjerni odrasli s odobravanjem pozdravljaju široke interese i lucidna zapažanja nadarenog djeteta, no drugi reagiraju s prijezirom ili animozitetom.

Raskrinkava lažne autoritete

Odnos s lažnim autoritetom glavni je problem s kojim se nadareno dijete suočava u odnosu s odraslima. Budući da bolje od prosjeka opaža nepravdu i nelogičnost, bistro je dijete prvo koje prepoznaje slučajeve u kojima nečiji autoritet izvire iz gole sile, zastrašivanja ili obmane.
Upravo su takvi predstavnici autoriteta, obično iz redova nastavnika, članova obitelji i susjeda, najosjetljiviji kad se propitkuje njihov dominantni položaj, pa u nedostatku logičkih ili moralnih argumenata prema darovitom djetetu reagiraju gnjevno i nasilno.
Jednako ozbiljni problemi mogući su u kontaktu s drugom djecom u razredu ili susjedstvu. U društvu vršnjaka nadarena djeca su češće povučena nego otvorena. To nije nužno zato što su stidljiva ili neprijateljski nastrojena, nego zato što nemaju mnogo zajedničkog s vršnjacima. Ta je pojava izraženija u grupnim situacijama, jer su nadareni pojedinci uspješniji u ophođenju jedan na jedan, nego u većim grupama. Nadarenom djetetu koje se ne snalazi među vršnjacima treba savjetovati da se uklopi u društvo makar glumeći da ga zanima ono što oni čine, uz upozorenje da nikako ne otkriva da samo glumi i da se kloni isticanja. Obična djeca katkad ne mogu razumjeti što nadareno dijete govori, pa njegovo izražavanje tumače kao prenemaganje i pravljenje važnim, a djetetu nadijevaju pogrdne nazive tipa "čudak", zafrkavaju ga ili tjelesno zlostavljaju. Dok prosječna većina izlaže nasilju pojedince koji su mentalno napredni, pušta na miru one koji se ističu tjelesnom snagom, jer ona obeshrabruje okolinu od sukobljavanja, a služi i kao djelotvorna samoobrana.

U najboljem slučaju, nadareno dijete može iskoristiti svoje nadmoćne verbalne sposobnosti da bolje objasni konfliktnu situaciju pred odraslima, no mnogi nastavnici i psiholozi, nažalost, nisu baždareni na toleriranje iznadprosječnih, pa takvom djetetu ne osiguravaju prikladnu zaštitu.

Kura realnosti

Dijete valja poučiti da u stvarnom svijetu pravda ne pobjeđuje uvijek te da je katkad potrebno proračunato popustiti da bi se izbjegle neugodne posljedice. Nažalost, kad kreativci ne uspiju promijeniti stvari za koje znaju da ih je potrebno promijeniti, nadarenost umjesto prednosti postaje slabost. Frustracija zbog nemoći pritišće um nadarenog djeteta, izazivajući mu osjećaje bespomoćnosti, beznadnosti i očaja, koji katkad mogu biti toliko intenzivni da upućuju na depresiju i anksioznost. Stoga roditelji i odgojitelji moraju biti na oprezu te takvom djetetu pružiti podršku i po potrebi mu osigurati stručnu pomoć.

Tesle, Edisoni, Franklini i Da Vinciji ovoga svijeta uz pomoć svojih nadmoćnih umova izašli su iz ustaljenih okvira i otkrili ne samo nove, nego bolje načine rješavanja stvari. Ako se svijet bude promijenio nabolje, bit će to zahvaljujući onima koji su sposobni uvidjeti kakve stvari mogu biti i što je potrebno učiniti da se ostvare. No, za to je potrebno i da prosječna većina omogući bistrijima da se razmašu - za sveopće dobro.

Autor:
Ozren Podnar, prof.

srijeda, 29. rujna 2010.

Braća i sestre - rivalstvo bez granica

Odnos s braćom ili sestrama snažno utječe na naš život. S njima dijelimo korijene - oni nas znaju oduvijek, s njima smo prihvaćali ili odbijali neke roditeljske vrijednosti, dijelili tajne, određena iskustva odrastanja i vjerojatno će imati s nama najiskreniji odnos koji ćemo ikad ostvariti. Takav odnos može biti prijateljski i suradnički ili, pak, obilježen snažnim rivalitetom i svađama. Većina je odnosa među nekoliko djece u obitelji obilježena povremenim rivalitetom i sukobima, ali i mnogim trenucima bliskosti i međusobne ljubavi.

Starije dijete i prinova - regresija ili agresija

Dok je dijete jedino u obitelji, sva briga i pažnja usmjerene su isključivo na njega, roditelji još nemaju mnogo iskustva u odgoju i razvojnim promjenama, pa im je sve novo, izazovno i zanimljivo. Dolaskom svakoga sljedećeg djeteta u obitelj događaju se brojne promjene koje postavljaju velike prilagodbene zahtjeve i roditeljima i djeci. Prva i najočitija posljedica prinove u obitelji jest da se roditeljska pažnja dijeli, roditelji imaju manje vremena i manje pažnje posvećuju starijem djetetu.


Djeca na različite načine reagiraju na dolazak novog djeteta u obitelj. Kod neke se djece javljaju regresivni oblici ponašanja (npr. tepanje, mokrenje u krevet, traženje dude ili bočice, sisanje palca). Neka se, pak, počinju povlačiti u sebe, manje komuniciraju s roditeljima, gube zanimanje za igru i razvojno primjerene aktivnosti. Određena djeca razvijaju agresivne i negativistične obrasce ponašanja, što može uključivati izravnu agresiju prema novorođenčetu, ispade bijesa, zahtjeve da se beba baci, vrati u rodilište ili da je se riješe iz kuće. Dio djece prilagodi se promjeni u obiteljskoj dinamici, ponose se time što su starija, samostalnija i uključuju se u aktivnu brigu o novorođenčetu.


Važno je istaknuti da su promjene u ponašanju djeteta normalna reakcija na novu situaciju i uglavnom su prolazna karaktera. Većina promjena u ponašanju povlači se do osmog mjeseca starosti dojenčeta.

Kako roditelj može pomoći?

Roditelji mogu mnogo pomoći djetetu da se lakše nosi s dolaskom još jednog djeteta u obitelji te prilagodi novoj situaciji i povećanim zahtjevima. Vrlo je važno unaprijed pripremiti dijete na dolazak brata ili sestre. Treba mu objasniti da se malo dijete ne može brinuti samo za sebe te će mu biti potrebna pomoć roditelja i starijeg djeteta, da će roditelji morati puno vremena provoditi s njim. Preporučuje se da se sve planirane promjene u životu starijeg djeteta, poput premještanja u drugu sobu, novog kreveta ili polaska u vrtić, provedu mnogo prije rođenja sestre ili brata kako bi se spriječilo da se starije dijete osjeća odbačeno. Starije je dijete važno uključiti i u donošenje nekih odluka, primjerice izbora boje kolica, odjeće ili kupnje igračaka za bebu. Nakon rođenja starije se dijete može uključiti u neke primjerene aspekte brige za novorođenče, kako bi se osjećalo prihvaćeno i prisutno u novonastalim aktivnostima. Tako će se osjećati korisno, kao mamin i tatin pomagač i vrijedan član obitelji.


Valja imati na umu da će rođenjem novog djeteta roditelji manje komunicirati i igrati se sa starijim djetetom, promijenit će se način ophođenja prema njemu, roditelji će biti manje osjetljivi za njegove interese, više će mu naređivati i povećat će se količina sukoba. Istraživanja pokazuju da djeca koja su spremna i sposobna preuzeti inicijativu pri započinjanju komunikacije s roditeljima, osobito majkom, imaju manje teškoća s rivalitetom nego ona koja se povlače u sebe.
Roditelji trebaju prihvatiti dječju tjeskobu i ljubomoru na sestru ili brata kao normalnu pojavu i istodobno zaštititi bebu od mogućih štetnih načina izražavanja tih osjećaja. Pomoći će postavljanje jasnih i čvrstih granica prihvatljiva i neprihvatljiva ponašanja starijem djetetu.

(Ne)ravnoteža roditeljskih zahtjeva i želja

Rivalitet se može javiti ili nastaviti i nakon dojenačke dobi mlađeg djeteta. Svađe i sukobi normalna su pojava u svakom odnosu braće i sestara te oni ne znače da u tom odnosu nema ljubavi i iskrena prihvaćanja. Činjenica je da djeca često ne razumiju razlike u godinama i sposobnostima između sebe i mlađeg brata ili sestre, pa često, kada se od njih zahtijeva da učine nešto zato što su starija (da daju svoju igračku, da popuste, da pospreme igračke i za mlađim djetetom), to doživljavaju kao nepravdu ili dokaz da roditelji više vole mlađe dijete. Važno je da roditelji naprave dobru ravnotežu između zahtjeva koje postavljaju starijem djetetu i prostora da ono pokaže kompetenciju i vlastite interese i potrebe.


Ako roditelji stalno sprječavaju i kažnjavaju izražavanje osjećaja ljutnje ili ljubomore prema mlađem djetetu, može se dogoditi da se starije počne osjećati bespomoćnim, krivim i slabim te bude u stalnom strahu da će ga roditelji odbaciti. Takvi osjećaji postaju zatvoren krug za dijete koje trpi jer osjeća ljubomoru zbog manjka roditeljske ljubavi i pažnje, a istodobno je prisiljeno potiskivati osjećaje kojima signalizira taj nedostatak. Kao rezultat toga dijete može postati pretjerano poslušno i brižno, a u sebi duboko nesretno te može razviti i psihosomatske tegobe. Osjećaje zapostavljenosti i ljutnje djeca katkad mogu pomaknuti i iskaliti na mlađem djetetu te se ponašati agresivno prema njemu. I takav oblik ponašanja treba shvatiti kao signal trpljenja i potrebe za pomoći i odgovarajućom pažnjom.

Kako prevladati osjećaj ljubomore?

U svakom slučaju, da bi se prevladali osjećaji ljubomore, valja se suočiti s njima, prihvatiti ih i otvoreno razgovarati o njima. Ljubomora je normalan osjećaj kojeg se ne treba sramiti i na koji se ne treba ljutiti, niti ga olako odbacivati. Djecu treba naučiti kako svoje osjećaje i potrebe izraziti na prihvatljiv način. Treba isticati i njihove vrijednosti, kvalitete i sve po čemu su posebni, voljeni i prihvaćeni. Djeci treba naglašavati kako je svaka osoba posebna i jedinstvena te kako se voli na isto toliko poseban i jedinstven način. To ne znači popuštanje, ugađanje i ispunjavanje svih želja nego postavljanje jasnih odgojnih granica uz uočavanje kvaliteta i posebnosti svakoga pojedinog djeteta, prilagođavanje roditeljskog ponašanja svakom djetetu te poticanje i ohrabrivanje da svako dijete razvije svoje pozitivne strane, ojača kompetenciju i izgradi pozitivnu sliku o sebi.

Kako biste djeci olakšali proces prilagodbe na prinovu, možete pokušati:
-
planirati vrijeme koje ćete provesti nasamo sa starijim djetetom u aktivnosti po njezinu/njegovu izboru
- iskoristiti vrijeme kada novorođenče spava kako biste posebnu pažnju posvetili starijem djetetu
- pričati bebi o njegovu/njezinu posebnom starijem bratu/sestri kada starije dijete sluša
- poticati starije dijete da vam pomaže u brizi za bebu i da se igra s njom
- isticati koliko cijenite svako dijete po njezinim/njegovim jedinstvenim karakteristikama
- više pažnje i vremena otac može posvetiti starijem djetetu kako bi se na neki način nadoknadio manjak vremena koje majka ima za njega.

Možemo li naučiti biti sretni?


Kako ćete se prosječno osjećati u idućih 10 godina, ovisi čak 80% o vašim genima

"Budite optimisti.", "Mislite pozitivno.", "Ne brinite, budite sretni.", ... bombardiraju nas sa svih strana knjižice o psihološkoj samo-pomoći. A što ako su optimizam, pozitivne misli, samopouzdanje i samopoštovanje samo simptomi sreće, a ne njeni uzroci? Kad bi sreća ovisila o našoj volji i odluci, ne bismo li svi bili sretni?
Nakon religije, filozofije i umjetnosti, znanost se pitanjem sreće i nesreće počela baviti relativno nedavno, s obzirom da joj je ranije nedostajalo oruđe za poniranje u mjesto gdje sreća i nesreća stanuju - u mozak.

Svatko ima kvocijent sreće

Ono što je moderna znanost otkrila jest da su dobro i loše raspoloženje oblici moždane aktivnosti te da se svatko rađa s određenim „kvocijentom sreće”. Na svijet dolazimo s genetski zadanim raspoloženjem, koje životne okolnosti mogu pomicati malo gore, malo dolje, no koje se nakon određenog vremena redovno vraća na unaprijed zadanu vrijednost. Nesretnik se ubrzo vraća svojoj potištenosti, a veseljak svojoj vedrini.
"Kako ćete se prosječno osjećati u idućih 10 godina, ovisi čak 80% o vašim genima" - tvrdi molekularni biolog Dean Hammer iz američkog Državnog instituta za rak. Slično smatra i biolog David T. Lykken iz Minnesote, koji je genetsku pozadinu raspoloženja utvrdio 1995. istražujući parove jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca. Jednojajčani su blizanci genetski "dvojnici", dok se dvojajčani blizanci međusobno razlikuju kao "obična" braća i sestre. Kod genetski različitijih, dvojajčanih blizanaca zabilježene su znatnije razlike u nivoima sreće. Međutim, kod jednojajčanih blizanaca nađeno je samo 2% razlike u stupnju duševnog blagostanja, bez obzira na različitost zanimanja, imovinskog statusa i drugih okolnosti. "Oni koji su radili bolje poslove nisu bili ništa sretniji od svojih blizanaca koji su radili u tvornici. Mnogo je lakše predvidjeti nečiji nivo sreće na temelju poznavanja raspoloženja njegovog jednojajčanog blizanca, nego na temelju poznavanja životnih okolnosti." - kaže Lykken.
I istraživanje koje je na 6.000 ljudi proveo američki Državni institut za starenje pokazalo je da ljudi tijekom godina pretežno zadržavaju jednako raspoloženje. "Utvrdili smo da će ljudi koji su najsretniji danas, biti najsretniji i za 10 godina." - tvrdi dr. Robert R. McCrae. Čak i nakon teških životnih trauma, u većine je ispitanika nestao svaki trag pada raspoloženja unutar godine dana.

Sreća u lijevoj strani mozga

Količina sreće u životu pojedinca ovisi o anatomiji i građi mozga, gustoći živčanih stanica u pojedinim dijelovima mozga te o količini hormona i neuroprijenosnika (neurotransmitera) koji podražuju moždane centre. Te su vrijednosti u najvećoj mjeri zadane genetskim kodom. Neuroprijenosnici čija je nestašica najuže povezana s depresijom su serotonin, noradrenalin i dopamin, ali ulogu igraju i druge tvari, poput endorfina, feniletilamina i oksitocina, koje popularno nazivamo "hormonima sreće".
S raspoloženjem je presudno povezana otpornost na stres, koja je također u najvećoj mjeri genetski zadana. Osobe niske tolerancije na stres luče više stresnih hormona, koji uništavaju moždane stanice u kritičnim moždanim strukturama, pogotovo u hipokampusu. Što je čovjek manje otporan na stres, to je vjerojatnije da će biti nesretan.
Zadnjih je godina otkriven smještaj moždanih centara za dobro i loše raspoloženje. Stručnjaci s Sveučilišta Wisconsin dokazali su da osobe s pretežno dobrim raspoloženjem ("sretni ljudi") imaju jaču živčanu aktivnost u lijevom prednjem režnju mozga, dok slabije raspoloženi ("nesretni") ljudi imaju veću aktivnost u desnom prednjem režnju. "Oni s jačim radom lijeve strane mozga tvrde da doživljavaju više pozitivnih osjećaja te da više uživaju u običnim svakodnevnim aktivnostima." - kaže vođa istraživačkog tima, dr. Richard Davidson. S druge strane, oni kojima je aktivnija desna strana mozga nervozniji su, uznemireniji i zabrinutiji. Ljudi s najvećom moždanom aktivnošću u desnom prednjem režnju su oni s kliničkom depresijom, to jest oni koji su duboko nesretni.
Razlike u raspoloženju vidljive su već kod djece stare 10 mjeseci. Djeca kojima lijeva strana mozga "bolje radi" manje i rjeđe plaču kad ih se odvoji od majke, u usporedbi s djecom kojima je aktivnija desna strana mozga. Hoće li netko u životu biti sretan, optimističan, veseo ili nesretan, zabrinut i tužan, vidljivo je, dakle, već u pelenama.
Geni, priznaju stručnjaci, ne određuju stupanj sreće sto posto, nego tek između 50% i 80%. Ostalo ovisi o životnim iskustvima. No, i od životnih iskustava, uvjerljivo najveći utjecaj na rad "organa za sreću" zvanog mozak imaju ona doživljena u djetinjstvu. Uvjeti u kojima odrasta dijete, količina i omjer ljubavi i nasilja koje dijete primi, do kraja oblikuju živčani sustav, otpornost na stres te kapacitet za doživljavanje ugode i neugode.

Milijardu i pol nesretnih?

Želite li znati koliko je ljudi u svijetu nesretno, potražite podatke o rasprostranjenosti depresije. Procjene govore o 340 milijuna depresivaca, a depresija je medicinski (i neprecizan) naziv za dugotrajni osjećaj nesreće. Od nesreće boluju i oni s nekim od brojnih anksioznih poremećaja. Broj nesretnih tako raste do 450 milijuna ljudi. Pridodajmo još 170 milijuna ovisnika o alkoholu, 1.1 milijardu pušača, 180 milijuna ovisnika o drugim drogama - sve te tvari ljudi troše u nastojanju da dignu sniženo raspoloženje. Neki se od navedenih brojeva preklapaju jer isti ljudi ulaze u više skupina, ali nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da je bar milijarda ljudi u svijetu u nekoj mjeri nesretna.
Knjige o psihološkoj samo-pomoći i psihoterapijske tehnike lijep su pokušaj da se nesretne ljude učini manje nesretnima. Neki su ljudi po prirodi vrlo prijemčivi na sugestiju pa ih je moguće oraspoložiti lijepim riječima i dobrim vijestima, čak i ako su one lažne. Vježbe autosugestije i seanse kod psihoterapeuta neće pogoršati ničije duševno zdravlje, ali ima drugih, djelotvornijih tretmana protiv nesreće: lijekovi i drugi zahvati u živčani sustav. Iako zasad ne postoji savršena terapija protiv depresije i srodnih bolesti, lijekovi koji pojačavaju aktivnost nekih neuroprijenosnika, moždanih tvari koje prenose signale između živčanih stanica, djeluju kod 60-80% pacijenata ako se uzimaju redovito i dovoljno dugo. Kod osoba s kroničnom depresijom, "dovoljno dugo" može značiti i doživotno. No, doživotno liječenje znatno je bolje od doživotne nesreće.

Autor:
Ozren Podnar, prof.

Znatiželja - pokretač spoznajnog razvoja


Znatiželja nas motivira da istražujemo svijet. Svijet djeteta ispunjen je mnoštvom nove hrane koju treba kušati, novih osoba koje treba upoznati, igara koje treba isprobati, riječi koje treba razumjeti, mjesta koja treba istražiti... U ranom djetinjstvu dijete dodiruje, rastavlja, gleda, penje se, sluša, isprobava i uči više nego u bilo kojem drugom razdoblju života. Direktno iskustvo, manipuliranje predmetima i bezbroj pitanja način su na koji dijete uči. Na primjer, paleći i gaseći svjetlo ponovno i ponovno dijete otkriva odnos uzroka i posljedice. Prelijevajući vodu iz posudice u posudu ili po podu dijete će usvojiti koncepte mase i volumena. Dijete samo otkriva slatkoću čokolade, kiselost limuna, toplinu peći i hladnoću snijega. Ono traži objašnjenja za promjene u prirodi, svijetu oko sebe, postavljajući bezbroj pitanja osobama koje ga okružuju.

Niti u jednom drugom razdoblju života znatiželja nije toliko snažna, koliko u ranom djetinjstvu. Biti roditelj tro- ili četverogodišnjeg djeteta može biti težak izazov upravo radi nepresušnog interesa djeteta za sve što vidi, čuje ili proba. Međutim, važno je znati da je upravo ta znatiželja snažan pokretač djetetovog spoznajnog razvoja. Radi znatiželje, unutarnjeg impulsa, dijete istražuje. Istražujući, dijete uči i dolazi do otkrića koja obogaćuju njegovo znanje o sebi, drugima i svijetu koji ga okružuje. Takva otkrića su ugodna i praćena osjećajem divljenja i zadovoljstva, što dijete snažno motivira da nastavi svoja istraživanja. Kroz ponovno istraživanje i nova otkrića dijete usvaja nova znanja i vještine te se na taj način povećava i djetetov osjećaj kompetencije, što ponovno donosi zadovoljstvo. Nova znanja i vještine vode novim izazovima i pitanjima.

Što (ne) potiče znatiželju?

Znatiželja se razvija u sigurnom i poznatom okruženju. Dijete koje ima povjerenja u osobe koje ga okružuju i osjeća se sigurno i prihvaćeno od njih, istraživat će nove podražaje u svojoj okolini i postavljat će mnoga pitanja. No, ako se dijete osjeća neugodno, ako je sramežljivo ili uplašeno, neće reagirati na "izazove" iz svoje okoline. Naime, u sigurnom i poznatom okruženju svako dijete istražuje u potrazi za "novitetima". Kada je dijete nesigurno, nove stvari u okolini mogu mu se činiti prijetećima i ono će tražiti veću blizinu poznatih osoba ili će težiti povratku u poznate uvjete i prostore.

Postoje tri bitna čimbenika koja određuju istraživačko ponašanje djeteta: temperament djeteta, reakcije odraslih osoba i poticajna okolina primjerena djetetu.

Temperament se odnosi na karakterističan stil reagiranja na različite situacije i osobe. Očituje se već u najranijoj dobi, a općenito se razlikuju tri osnovna obrasca: lak, težak i oprezan. Djeca koja dobro reagiraju na nove podražaje i promjene u okolini, lako pristupaju drugima, lako se prilagođavaju i imaju veću otpornost na frustraciju su djeca lakog temperamenta. Karakteristike teškog temperamenta su poteškoće u prilagodbi na nove situacije, negativističke reakcije na novosti i promjene, nepovjerenje prema novim osobama i često pokazivanje intenzivnih negativnih osjećaja. Oprezna djeca sporo reagiraju na promjene i novosti u okolini, sporije se prilagođavaju na nove situacije, pokazuju blage negativne reakcije na nove podražaje, ali ih nakon izvjesnog vremena prihvate. S obzirom na ove razlike u temperamentu, djeca će se razlikovati i u načinu na koji istražuju svijet te načinu na koji izražavaju znatiželju. Na primjer, ako u grupu djece donesemo ježa, neko dijete će se jedva moći suzdržati da ne dodirne i podigne ježa. Za razliku od njega, neko drugo dijete će biti rezervirano i neće htjeti niti dotaknuti ježa na nagovor, ali će pitati imaju li ježevi prijatelje ili o čemu razmišljaju. Neko dijete će ga dugo promatrati prije nego što mu se približi, a možda će biti i djece koja mu se neće htjeti približiti niti nakon dužeg vremena. Bitno je imati na umu da je temperament moguće samo djelomično modificirati te da roditelji moraju poštivati način na koji se njihovo dijete nosi s promjenama i izazovima u okolini.

Roditeljske reakcije mogu snažno utjecati na razinu djetetove znatiželje, a time i na usvajanje spoznaja već i u najranijoj dobi. Izrazito je važno da roditelji prihvaćaju, podržavaju i potiču dječju znatiželju. Svojim ohrabrivanjem, pohvalama i strpljivim odgovorima na dječja pitanja, roditelji će olakšati djeci učenje i usvajanje novih znanja, a time i povećati njihov osjećaj kompetencije i samopouzdanja. Roditelji također mogu pomoći djeci koja su u novim situacijama tjeskobna i imaju poteškoća s prilagodbom. Takvoj djeci potrebno je pružiti posebnu pažnju, dati im podršku u njima zastrašujućim situacijama te ih ohrabriti pa čak i zajedno s njima istraživati. Uloženi trud i strpljenje rezultirat će povećanim osjećajem sigurnosti u djeteta koji je nužan preduvjet da dijete samostalno krene u istraživanje i savladavanje izazova te u tome nađe zadovoljstvo.

Uz roditeljsku podršku, za dijete je važna i poticajna okolina. Drugim riječima, pružite djetetu raznovrsne i sadržajne materijale koje će moći istražiti, dopustite mu da se njima igra, dopustite mu da istraži i prirodu oko sebe. Pri tome, inicijativu prepustite djetetu i nemojte ga pretjerano zaštićivati jer roditeljski strah i mnoštvo zabrana mogu smanjiti djetetov potencijal za istraživanje. No, vodite računa o tome da se dijete ponekad može dovesti i u realno opasnu situaciju te mu je određeni nadzor ipak potreban.

Svakako imajte na umu

  • Djeca se razlikuju u načinu na koji pokazuju znatiželju. Neka djeca žele istraživati vanjski svijet, dodirivati, mirisati, isprobavati, rastavljati, penjati se. Druga su usmjerena na unutarnja stanja, poput misli i osjećaja te ih fizički aspekti okoline manje zanimaju.
  • Ponekad znatiželja može proizvesti više nereda nego kompetencije. Pri tome, način na koji se nosimo s neredom može potaknuti ili onemogućiti daljnje istraživanje, a time i razvoj. Neuspjeh pretvorite u uspjeh - ako dijete nije uspjelo, pohvalite njegov trud.
  • Pažnjom i odobravanjem potaknite dječje istraživanje i znatiželju. Ukoliko je to istraživanje trenutno ometajuće ili neprimjereno situaciji, zaustavite ga tako da djetetu pojasnite kada i gdje je to u redu raditi. Na primjer, recite djetetu da se s vodom može igrati vani, a ne u svojoj sobi.
Autori:
Iva Prvčić, prof. psiholog
Mihaela Rister, prof. psiholog