Vene prikupljaju krv siromašnu kisikom iz perifernih dijelova tijela i vraćaju je prema srcu. Njihova stijenka građena je većinom od vezivnog tkiva i vrlo tankoga mišićnog sloja, pa samo pasivno sudjeluje u venskoj cirkulaciji, u kojoj ključnu ulogu imaju kontrakcije okolnih mišića, koje pritiskom na vene izvana potiskuju vensku krv u više segmente tijela (tzv. venska pumpa). Kod većine velikih vena, strujanje krvi prema srcu podržavaju i zalisci smješteni na unutarnjoj stijenci, koji poput ventila omogućuju jednosmjerno kretanje krvi prema srcu.

Problem širih razmjera

Učestalost bolesti venskog sustava raste i sa životnom dobi. Prema nekim autorima, čak oko 45 posto stanovništva u središnjoj Europi ima izražene varikozitete, 16 posto ima jako izražene varikozitete uz subjektivne i objektivne teškoće, a oko jedan posto pati od varikozne ulceracije (venski ulkus, ulcus cruris), s tim da svaki 350. odrasli pacijent ima ulkus koji ne zacjeljuje. Kod pacijenata starijih od 65 godina učestalost razvoja venskog ulkusa iznosi čak četiri posto.
Bolesti venskog sustava znatno su učestalije kod žena (i do četiri puta u odnosu na muškarce), što se dovodi u vezu s utjecajem ženskih spolnih hormona (estrogena i progesterona). Smatra se i da postoji obiteljska predispozicija za nastanak bolesti. Nastanku bolesti dodatno pogoduje i izbor zanimanja (dugotrajan rad u stojećem ili sjedećem položaju), neke kronične bolesti (šećerna bolest, visok tlak), trudnoća, pretilost, ozljede, uzimanje nekih lijekova (kontraceptivi) i loše životne navike (pušenje).

Kompromitirana cirkulacija

Tijekom života, pod utjecajem različitih čimbenika, mogu oslabjeti venski zalisci, pri čemu krv zaostaje u donjim dijelovima tijela, pritišće vensku stijenku i dovodi do stvaranja proširenja površinskih vena, tj. pojave varikoziteta. Ako se ne reagira na vrijeme, slijedi progresija oštećenja na duboke vene. Krv sve više zaostaje, što pridonosi daljnjem proširenju i zastoju krvi u venama (venska staza). Povećava se propusnost kapilara i razvija se otok (edem), najčešće u predjelu gležnjeva. Postupno slabi i ishrana tkiva, pa koža na tim mjestima postaje stanjena, posebno u donjoj trećini potkoljenice, a zatim sjajna i suha, često uz izražen svrbež (najvjerojatnije povezano s oštećenjem živaca). U tim uvjetima čak i blaga ozljeda dovodi do stvaranja ulkusa, koji često ne pokazuje nikakvu tendenciju cijeljenja. Ostale moguće komplikacije su razvoj upale (tromboza i tromboflebitis) ili krvarenja.
Venski ulkus kronična je rana koja ima izgled nepravilno oblikovana plitkog defekta kože, koji rijetko zahvaća mišić ili kost, a najčešće je smješten na unutarnjoj strani donje trećine potkoljenice. Dno rane često je žućkasto i sukrvavo. Noga je natečena, topla i umjereno bolna. U neposrednoj okolini ulkusa obično se vide proširene vene i promjene na koži u vidu varikoznog dermatitisa (plavkasto-smećkasto obojena stanjena koža).

Važno je rano prepoznati

Prepoznavanjem bolesti u njezinim počecima i usvajanjem djelotvornih mjera mogu se potpuno otkloniti eventualne komplikacije. Znaci i simptomi počinju kao bol i težina u nogama, brzo umaranje, grčevi u nogama, osjećaj žarenja, otekline u predjelu gležnjeva te svrbež u okolini jedne ili više vena na nogama. Te tegobe znak su da treba zatražiti liječničku pomoć.

Što prije verificirati

Dijagnoza ulkusa postavlja se na temelju pacijentova opisa tegoba, fizičkog pregleda (u stojećem stavu) te kliničkog izgleda rane (lokalizacija, oblik, veličina, izgled rubova, stijenke i dna ulkusa, izgled okolnog tkiva) i dopunskih pretraga. Zbog različitosti mogućih uzroka nastanka i kliničke slike, kao i potrebe točne procjene stanja oboljeloga, razrađena je klasifikacija CEAP, koja precizno opisuje različite stadije bolesti, pridonosi uniformnom prikazu dijagnoze i rezultata liječenja, olakšava razumijevanje bolesti i pomaže u selekciji ciljanog liječenja individualnih problema.

Zahtjevno i skupo liječenje

S obzirom na to da su ulkusi često otporni na terapiju i zahtijevaju stalni nadzor zbog pratećih komplikacija, liječenje je dugotrajno i skupo.
Lokalna terapija - sastoji se od čišćenja i dezinfekcije rane, poticanja procesa granulacije i epitelizacije, sprječavanja sekundarne infekcije te njege i zaštite okolne kože. Primjena pokrova s alginatima i hidrokoloidima pojednostavljuje njegu kronične rane jer smanjuje broj previjanja, obično na dva puta tjedno. U posljednje vrijeme dobre rezultate daje i fizikalna terapija s upotrebom elektroionske terapije i polarizirane svjetlosti koji ubrzavaju cijeljenje ulkusa.
Sistemska terapija - koriste se vaskularni protektori i venetonici, a u slučaju znakova infekcije bakterijama i gljivama, primjenjuju se antibiotici, odnosno antimikotici. Uz to, važno je liječiti i eventualne prateće kronične bolesti i stanja koja usporavaju cijeljenje (npr. bolesti srca, šećernu bolest, neurološke bolesti, hiperlipidemiju), te raditi na otklanjanju ili ublažavanju čimbenika rizika (prestanak pušenja, regulacija šećera u krvi i krvnog tlaka).
Kompresivna terapija – ovaj vid terapije ima važnu ulogu u liječenju, a provodi se primjenom elastičnog povoja ili elastične (kompresivne) čarape, i to na način da je kompresija postupna: veća na donjem dijelu ekstremiteta i sve blaža što smo bliže natkoljenici. Tako se postiže bolje pražnjenje vena i olakšava povratak krvi u srce. U slučaju primjene kompresivne terapije, važno je isključiti arterijsku okluzivnu bolest, koju ovaj vid terapije može kompromitirati. S obzirom na jednostavnost, učinkovitost i cijenu, takvo liječenja najbolji je odabir i obvezan dodatak svim vrstama kirurškog liječenja venskog ulkusa.
V.A.C. terapija – označava vakuumom podržano liječenje rana i također je pokazala dobre rezultate.
Kirurško liječenje (transplantacija kože) – treba provesti ako prethodno spomenuti terapijski pristupi ne poluče uspjeh.
Činjenica je da su velika učestalost bolesti venskog sustava, visoka cijena njihova liječenja, gubitak radnih dana i smanjena kvaliteta života oboljeloga vrlo ozbiljni problemi, kako u zdravstvenom tako i u socioekonomskom smislu. Stoga veliku važnost svakako treba pridati prevenciji i ranom prepoznavanju, odnosno liječenju, što razvoj komplikacija svodi na najmanju moguću mjeru.
Autor: Marina Gradinac, dr. med.