Energija iz glukoze (šećer) osnovni je pokretač našeg tijela. Sve stanice trebaju glukozu, koja u njima "izgara", predajući energiju mitohondrijima, energetskim centralama naših stanica, za održavanje njihovih predviđenih funkcija. Međutim, molekulama glukoze mora se omogućiti ulaz u svaku stanicu našeg tijela, a to čini inzulin.
"Automatski piloti" na zadatku
Inzulin u našem tijelu stvara se u stanicama koje su okupljene u skupinama u gušterači, organu pričvršćenom uz stražnju stijenku trbuha, i to u formi malih otočića koji se nazivaju Langerhansovi otočići. Inzulin se luči iz tih stanica nakon podražaja glukozom - pojačano uz povišenje glukoze u plazmi, oslabljeno uz smanjenje glukoze u plazmi sve do gotovo potpuna prestanka lučenja. To je razlog da se iz dana u dan možemo različito ponašati, s obzirom na prehranu i tjelovježbu, bez opasnosti da se poremeti razina glukoze u plazmi. Ako jedemo puno, izlučit će se velika količina inzulina, koja neće dopustiti da se poveća razina glukoze u plazmi (hiperglikemija). Ako ništa ne jedemo, količina izlučenog inzulina bit će niska, zbog čega nema opasnosti od smanjenja razine glukoze u plazmi (hipoglikemije). Stanice koje proizvode inzulin (beta stanice Langerhansovih otočića gušterače) ponašaju se kao automatski piloti, regulirajući promjene razine glukoze u tijelu neovisno o našem htijenju.
Bez inzulina stanice "gladuju"
Ako iz nekog razloga nema dovoljno inzulina u tijelu, glukoza se nakuplja u krvi jer bez inzulina ne može ući u stanice. Zatim dojavljuju jetri da im nedostaje energije, pa ona ubrzano stvara nove, dodatne količine glukoze iz drugih tvari (bjelančevina, masnoća). Iako uz posljedično izražen porast glukoze u plazmi stanice plivaju u izobilju energije, bez inzulina ne mogu doći do nje. Tijelo slabi, osoba se počinje osjećati umorno, pospano, obilno mokri, gubi na tjelesnoj težini, a obrana tijela sve je slabija. Na koži se mogu početi pojavljivati upalni prištići, uz bolne upale u ustima ili mokraćnom sustavu.
Takvo stanje nazivamo šećernom bolešću, i dijelimo ga u četiri osnovna oblika: tip 1 šećerne bolesti, tip 2 šećerne bolesti, gestacijska šećerna bolest u trudnoći i šećerna bolest koja se javlja zbog nekoga drugog uzroka (druge bolesti ili uzimanja lijekova).
Tip 1 šećerne bolesti
Nastaje zbog propadanja stanica koje stvaraju i luče inzulin, pa inzulina nema u tijelu. Bolesnici često mogu odrediti dan kad su smetnje započele, jer bolest nastaje naglo. Oboljeli počinje često mokriti, pije velike količine tekućine i, iako ima dobar apetit, dnevno može izgubiti do kilogram tjelesne težine zbog gubitka glukoze putem mokraće. Naime, iznad određene razine glukoze u plazmi bubreg počinje "propuštati" glukozu u mokraću, zbog čega tijelo gubi čistu metaboličku energiju. U takvih bolesnika odmah nakon otkrivanja šećerne bolesti potrebno je uvesti inzulin u liječenje i vratiti tijelu ono što mu nedostaje. Do otkrića inzulina takav oblik bolesti bio je smrtonosan i bolesnici bi umirali nekoliko tjedana ili mjeseci nakon početka bolesti, uz izrazit gubitak tjelesne težine. Za zadovoljavajuće liječenje bolesniku je potrebno injicirati inzulin nekoliko puta tijekom dana, sa željom da se imitira lučenje inzulina u zdravih osoba.
Tip 2 šećerne bolesti
Oblik je bolesti u kojem stanice uredno, čak i pojačano, stvaraju i izlučuju inzulin u tijelu, ali su njegove potrebe za inzulinom daleko veće od mogućnosti stvaranja. To je najčešće problem u pretilih osoba, kod kojih su zbog povećana volumena tijela potrebe za inzulinom goleme, no organizam ga ne može stvoriti. Na žalost, broj bolesnika s prekomjernom tjelesnom težinom u neprestanom je porastu i kod nas i u svijetu. A prema svjetskim statistikama, zbog prekomjerne tjelesne težine raste i broj osoba sa šećernom bolešću. Tako se do 2025. očekuje da će se broj oboljelih povećati do 308 milijuna. A ako tome pribrojimo i oko 380 milijuna osoba s jednim od oblika predstadija šećerne bolesti, i uzmemo u obzir da je riječ o problemu cijeloga svijeta, govorimo o svjetskoj epidemiji ili pandemiji. S tako velikim brojem oboljelih čovječanstvo se još nije susrelo.
Prekomjerna tjelesna težina djeluje štetno na zglobove i kralježnicu, opterećuje srce, crijeva i bubrege, stvarajući tako preduvjete i za nastanak drugih bolesti. Stoga šećerna bolest nastala zbog prekomjerne tjelesne težine izaziva ranije komplikacije u tijelu te skraćuje život pretilih osoba. Zbog toga je iznimno važno bolesniku savjetovati da pokuša smanjiti potrebe za inzulinom, prije svega smanjenjem tjelesne težine do poželjne i uvođenjem redovite tjelovježbe. Nakon postizanja poželjne tjelesne težine, često se dogodi da više nije moguće dokazati dijagnosticiranu šećernu bolest, a kod bolesnika koji se liječe inzulinom, uz smanjenje tjelesne težine, može biti olakšano zadovoljavajuće liječenje. Kod nekih se i prekida liječenje inzulinom. Upravo je zbog toga smanjenje tjelesne težine osnova liječenja i jedino stvarno liječenje.
Tek ako nikako nismo u mogućnosti motivirati bolesnika da smanji tjelesnu težinu, valja započeti medikamentozno liječenje. No, ono često dovodi do daljnjeg porasta tjelesne težine i novog opterećenja regulacije glikemije (razine glukoze u krvi).
Bez obzira na to o kojem tipu šećerne bolesti govorimo, jedan od najvažnijih problema liječenja je postizanje zadovoljavajuće regulacije (normaliziranja) glikemije, a samim time i sprječavanje kasnih dijabetičkih komplikacija.
U bolesnika s tipom 2 šećerne bolesti vrlo se često usporedno ili kao komplikacija osnovne bolesti javljaju poremećaji masti, mokraćne kiseline ili povišenje krvnoga tlaka, što uzrokuje brže nastajanje komplikacija šećerne bolesti i ateroskleroze.
Gestacijska šećerna bolest
Nastaje tijekom trudnoće. Povećani zahtjevi tijela tijekom trudnoće mogu biti prolazni ili trajni. Ako poslije poroda šećerna bolest i dalje ostaje, riječ je o uobičajenoj šećernoj bolesti, a ako nestaje, znači da je posrijedi bila gestacijska šećerna bolesti.
Sekundarni oblici šećerne bolesti
Mogu nastati kao posljedica drugih oboljenja, na primjer dugotrajne upale gušterače ili uzimanja lijekova koji mogu oštetiti stanice koje stvaraju inzulin.
Komplikacije ne nastaju iznenada
Komplikacije šećerne bolesti posljedica su povišenih razina glukoze u tijelu, kao i oscilacija glukoze u plazmi tijekom dana. Promjene se javljaju na malim i velikim krvnim žilama te živcima. Sve to dovodi do vrlo izraženih promjena u organima i subjektivnih smetnji.
Kasne komplikacije šećerne bolesti nastaju kao posljedica taloženja glukoze u različite organe i kasnijih promjena funkcije organa u kojima je nastalo taloženje. Iako su svi organi u tijelu podjednako pogođeni, smetnje u funkcioniranju nekih organa su izraženije. Najranije se primijete promjene na živcima. Pojavljuju se trnci u različitim dijelovima tijela, osjećaj pojačana bola u prvom razdoblju do potpuna prestanka osjećaja u kasnijem razdoblju. Na kraju se javljaju smetnje zbog pogrešne koordinacije u radu pojedinih organa. Smetnje malih krvnih žila nastaju malo kasnije i obično se najprije primjećuju u očima, u kojima se šire postojeće i stvaraju nove krvne žilice, iz kojih može doći do krvarenja i posljedično do gubitka vida. Promjene na malim krvnim žilama bubrega javljaju se još kasnije, kad bubrezi više nisu u mogućnosti čistiti tijelo od štetnih tvari koje nastaju u njemu, zbog čega je potrebno početi dijalizu. Promjene na velikim krvnim žilama najčešće se javljaju zbog kombinacije uzroka. Početak je obično obilježen promjenama na nogama, poslije na srcu i mozgu. Sve te komplikacije znatno smanjuju kvalitetu života oboljelih od šećerne bolesti.
Često postoji osjećaj da su komplikacije nastale iznenada, što nije točno. Obično je riječ o promjenama koje se razvijaju godinama, zbog čega je i njihovo liječenje vrlo složeno, a često i manje uspješno.
Preuzimanje kontrole
Povišene vrijednosti glukoze u tijelu, kao i oscilacije glikemije, posljedica su nemogućnosti kontrole glikemije u plazmi, kao što je to u zdravih osoba. Dok stanice koje proizvode inzulin mogu reagirati na promjene glikemije praktično u kratkim vremenskim odsječcima, problema s glikemijom nema.
Kad se taj mehanizam naruši, bolesnik mora osobno preuzeti kontrolu i prilagodbu liječenja. Međutim, u tijelu ne postoje osjetila za glukozu u plazmi, koja bi registrirala promjene glikemije, zbog čega bolesnik ne osjeća subjektivne smetnje, a i manja povišenja glikemije ili izraženije oscilacije glukoze u plazmi mogu uzrokovati komplikacije.
Edukacija
U osnovi liječenja šećerne bolesti je edukacija oboljelog o promjenama glukoze u krvi, mogućnostima njihova sprječavanja korištenjem trakica za samokontrolu glukoze u plazmi te znanjem o promjenama liječenja (samozbrinjavanju). Liječenje šećerne bolesti je poput vožnje po nepoznatoj cesti - sigurno voze samo oni bolesnici koji gledaju kamo voze (slika 1). Vozeći se bolesnik neprestano mora paziti da ne sklizne s ceste, jer su s jedne strane problemi vezani uz povišenu razinu glukoze u plazmi (hiperglikemiju), a s druge oni sa sniženom razinom glukoze u plazmi (hipoglikemijom).
Samokontrola
Na hiperglikemiju i hipoglikemiju djeluje naše ponašanje prema prehrani, tjelovježbi, provođenje samokontrole glukoze i ketona u plazmi, uzimanje lijekova na usta (oralno) te uzimanje inzulina u svakodnevnom liječenju. Rezultat navedenih postupaka može se pratiti jedino redovitom samokontrolom glukoze i ketona.
Samokontrola je moguća u plazmi ili u mokraći. Današnje je stajalište da samokontrola u mokraći daje samo približne rezultate (kvalitativna metoda), a točnije podatke daje jedino određivanje u plazmi (kvantitativna metoda). Prema tome, ako želimo utvrditi ima li glukoze i ketona u tijelu, kontrolu je moguće napraviti u mokraći, ali ako želimo znati kolika je koncentracija tih tvari, treba provjeriti njihovu razinu u plazmi. Jedan od ketona je i aceton koji bolesnici izdišu pa iskusni liječnik može prepoznati pogoršanje bolesti jer osjeti miris "zelenih jabuka" u trenutku kada bolesnik uđe u prostoriju.
Samokontrola glukoze u plazmi može biti pojedinačna ili kontinuirana. Danas se uglavnom koristi pojedinačna samokontrola, iako je sve više aparata koji omogućuju da se kroz određeno razdoblje glukoza u potkožnom tkivu kontrolira kontinuirano.
Broj dnevnih samokontrola glukoze i ketona u plazmi ovisi o težini bolesti i načinu liječenja. U bolesnika s blažim oblicima bolesti, koji se liječe samo dijabetičkom prehranom i tjelovježbom, samokontrolu treba provoditi jednom dnevno ili tjedno. Najbolje je da se vrijeme samokontrole mijenja, i to tako da prvo mjerenje bude prije, a drugo poslije doručka, sljedeće mjerenje prije ručka, zatim poslije ručka, prije večere, prije spavanja te oko tri sata ujutro. Na taj način bolesnik će poslije osam mjerenja (osam dana ili tjedana) oblikovati "profil glukoze u plazmi" koji ne pripada istom danu, ali daje pregled dnevnih promjena (slika 2). U bolesnika kojima je za liječenje potrebno četiri do šest injekcija inzulina, samokontrolu treba provoditi do pet puta dnevno, što bitno ovisi o vrsti i dozi inzulina koju uzima. Jedino u bolesnika koji su u opasnosti od naglih pogoršanja bolesti samokontrolu treba provoditi svakodnevno, do osam ili više puta, i to one dane kad postoji naglo pogoršanje.
Usporedno s povišenim vrijednostima glukoze u plazmi, potrebno je mjeriti i ketone u plazmi. Ketoni se javljaju u svim stanjima kad tijelo nije u mogućnosti koristiti energiju iz glukoze nego mora početi razgrađivati masnoće. Tijekom razgradnje masnoća stvaraju se ketoni, koje tijelo izlučuje disanjem i putem mokraće. Pojava ketona upozorava bolesnika da je hiperglikemijski poremećaj bolesti izraženiji i da bi bilo poželjno potražiti pomoć liječnika.
Nalaz ketona u mokraći ili njegovo povišenje u plazmi može, međutim, biti iznimno važan kod osoba koje su pretile i žele smanjiti tjelesnu težinu. Osnova prehrane kojom se želi smanjiti tjelesna težina je raspodjela hrane u najmanje četiri do šest obroka dnevno, pri čemu ukupna dnevna energetska vrijednost ne smije prijeći planiranu količinu. Iako uz takav raspored tijelo gladuje, bolesnik ne osjeća glad, ali ni sitost. Manjak hrane tijelo rješava razgradnjom masnoća (zato mršavimo), pri čijoj se razgradnji u tijelu javljaju ketoni. Ketoni se javljaju neusporedivo ranije od smanjenja tjelesne težine, pa je putokaz bolesniku da redukcijsku prehranu provodi ispravno i da će se tjelesna težina sigurno početi smanjivati ako nastavi s takvom prehranom.
Kontinuiranim nadzorom do bolje regulacije bolesti
Samokontrola je svakodnevno prisutna u našim životima. Pomoću vida provodimo samokontrolu kretanja, a vagom kontroliramo prehranu i tjelovježbu. Kod osoba sa šećernom bolešću samokontrola glukoze i ketona najvažniji je dio liječenja. To je oruđe koje bolesniku omogućuje praćenje stanja glikemije kao osnove za terapijske promjene. Puni učinak samokontrole postiže se odgovarajućom edukacijom o samozbrinjavanju, što znači da bolesnik reagira na promjene uočene samokontrolom tako što mijenja način liječenja, bez obzira na to je li riječ o promjeni prehrane, nekoj dodatnoj tjelesnoj aktivnosti, promjeni doze tableta ili inzulina.
Zbog manjka osjećaja bola osobe sa šećernom bolešću u ranijim razdobljima bolesti povišene vrijednosti glikemije ne prepoznaju kao opasnost. Bol ili neki drugi gubitak funkcije organa u tijelu pojačava njihovu želju za redovitom samokontrolom i samozbrinjavanjem šećerne bolesti, ali, nažalost, često prekasno.
Autor:
prof. dr. sc. Željko Metelko, dr. med., spec. internist - dijabetolog
Nema komentara:
Objavi komentar