Vene pod rizikom

Vene sakupljaju krv siromašnu kisikom iz perifernih dijelova tijela i vraćaju je prema srcu. Njihova stjenka građena je pretežno od vezivnog tkiva i vrlo tankoga mišićnog sloja, pa samo pasivno sudjeluje u venskoj cirkulaciji, u kojoj ključnu ulogu imaju kontrakcije okolnih mišića koje pritiskom na vene izvana potiskuju vensku krv u više segmente tijela (tzv. venska pumpa). Kod većine velikih vena, strujanje krvi prema srcu podržavaju i zalisci smješteni na unutarnjoj stjenci, koji poput ventila omogućavaju jednosmjerno gibanje krvi prema srcu.

Problem širih razmjera

Učestalost bolesti venskog sustava povećava se sa životnom dobi. Prema nekim autorima, čak oko 45 posto stanovništva u središnjoj Europi ima izražene varikozitete, 16 posto ima jako izražene varikozitete uz subjektivne i objektivne teškoće, a oko jedan posto pati od varikozne ulceracije (venski ulkus, ulcus cruris), s tim da je kod svakog 350-og odraslog pacijenta riječ o ulkusu koji ne zacjeljuje. Kod pacijenata starijih od 65 godina učestalost razvoja venskog ulkusa iznosi čak četiri posto.

Bolesti venskog sustava znatno su učestalije kod žena (i do četiri puta u odnosu na muškarce), što se dovodi u vezu s utjecajem ženskih spolnih hormona (estrogena i progesterona). Smatra se i da postoji obiteljska predispozicija za nastanak bolesti. Nastanku bolesti dodatno pogoduje i izbor zanimanja (dugotrajan radu u stojećem ili sjedećem položaju), neke kronične bolesti (šećerna bolest, visok tlak), trudnoća, pretilost, ozljede, uzimanje nekih lijekova (kontraceptivi) i loše životne navike (pušenje).

Kompromitirana cirkulacija

Tijekom života, pod utjecajem različitih čimbenika može doći do slabljenja venskih zalistaka, kada krv zaostaje u donjim dijelovima tijela, pritišće vensku stjenku i dovodi do stvaranja proširenja površinskih vena, tj. pojave varikoziteta. Ako se ne reagira na vrijeme, s vremenom slijedi progresija oštećenja na duboke vene. Krv sve više zaostaje, što pridonosi daljnjem proširenju i zastoju krvi u venama (venska staza). Povećava se propusnost kapilara i razvija se otok
(edem), najčešće u predjelu gležnjeva. Postupno slabi i ishrana tkiva, pa koža na tim mjestima postaje stanjena, posebno u donjoj trećini potkoljenice, a zatim sjajna i suha, često uz izražen svrbež (najvjerojatnije povezano s oštećenjem živaca). U tim uvjetima čak i blaga ozljeda dovodi do stvaranja ulkusa, koji često ne pokazuje nikakvu tendenciju cijeljenja. Ostale moguće komplikacije su razvoj upale (tromboza i tromboflebitis) ili krvarenja.

Venski ulkus kronična je rana. Ima izgled nepravilno oblikovanoga plitkog defekta kože, koji rijetko zahvaća mišić ili kost, a najčešće je smješten na unutarnjoj strani donje trećine potkoljenice. Dno rane često je žućkasto i sukrvavo. Noga je natečena, topla i umjereno bolna. U neposrednoj okolini ulkusa obično se vide proširene vene i promjene na koži u vidu varikoznog dermatitisa (plavkasto-smećkasto obojena stanjena koža).

Važno je rano prepoznati

Prepoznavanjem bolesti u njezinim počecima i usvajanjem djelotvornih mjera mogu se potpuno otkloniti eventualne komplikacije. Znaci i simptomi počinju kao bol i težina u nogama, brzo umaranje, grčevi u nogama, osjećaj žarenja, otekline u predjelu gležnjeva te svrbež u okolini jedne ili više vena na nogama. Te tegobe znak su da treba zatražiti liječničku pomoć.

Što učiniti u preventivnom smislu
- izbjegavati dugotrajno stajanje i sjedenje u istom položaju
- izbjegavati sjedenje s prekriženim nogama
- izbjegavati nositi visoke potpetice (žene)
- izbjegavati odjeću usku oko struka, gornjeg dijela natkoljenica i prepona
- smanjiti prekomjernu tjelesnu težinu
- prestati pušiti
- nositi kompresivne čarape
- odmarati noge nekoliko puta tijekom dana (u ležećem položaju podignuti noge iznad razine srca, npr. na dva do tri jastuka, u trajanju od 15 minuta do pola sata).

Što prije verificirati

Dijagnoza ulkusa postavlja se na temelju pacijentova opisa tegoba, fizičkog pregleda (u stojećem stavu) te kliničkog izgleda rane (lokalizacija, oblik, veličina, izgled rubova, stjenke i dna ulkusa, izgled okolnog tkiva) i dopunskih pretraga. Zbog različitosti mogućih uzroka nastanka i kliničke slike, kao i potrebe točne procjene stanja oboljeloga, razrađena je klasifikacija CEAP koja precizno opisuje različite stadije bolesti, pridonosi uniformnom prikazu dijagnoze i rezultata liječenja, olakšava razumijevanje bolesti i pomaže u selekciji ciljanog liječenja individualnih problema.

Zahtjevno i skupo liječenje

S obzirom na to da su ulkusi često otporni na terapiju i zahtijevaju stalni nadzor zbog pratećih komplikacija, liječenje je dugotrajno i skupo.

Lokalna terapija sastoji se od čišćenja i dezinfekcije rane, poticanja procesa granulacije i epitelizacije, sprječavanja sekundarne infekcije te njege i zaštite okolne kože. Primjena pokrova s alginatima i hidrokoloidima pojednostavljuje njegu kronične rane jer smanjuje broj previjanja, obično na dva puta tjedno. U posljednje vrijeme dobre rezultate daje i fizikalna terapija s upotrebom elektroionske terapije i polarizirane svjetlosti koji ubrzavaju cijeljenje ulkusa.

U sistemskoj terapiji koriste se vaskularni protektori i venetonici, a u slučaju znakova infekcije bakterijama i gljivama primjenjuju se antibiotici, odnosno antimikotici. Uz to, važno je liječiti i eventualne prateće kronične bolesti i stanja koja usporavaju cijeljenje (npr. bolesti srca, šećernu bolest, neurološke bolesti, hiperlipidemiju), te raditi na otklanjanju ili ublažavanju čimbenika rizika (prestanak pušenja, regulacija šećera u krvi i krvnog tlaka).

Važnu ulogu u liječenju ima i kompresivna terapija elastičnim povojem ili elastičnom čarapom, na način da je kompresija postupna: veća na donjem dijelu ekstremiteta i sve blaža što smo bliže natkoljenici. Tako se postiže bolje pražnjenje vena i olakšava povratak krvi u srce. U slučaju primjene kompresivne terapije važno je isključiti arterijsku okluzivnu bolest, koju ovaj vid terapije može kompromitirati. S obzirom na jednostavnost, učinkovitost i cijenu, ovaj vid liječenja predstavlja najbolji odabir i obvezan dodatak svim vrstama kirurškog liječenja venskog ulkusa.

Dobre rezultate pokazala je i V.A.C. terapija (vakuumom podržano liječenje rana). Ako te terapije ne poluče uspjeh, potrebno je provesti kirurško liječenje (transplantaciju kože).

Činjenica je da velika učestalost bolesti venskog sustava, visoka cijena njihova liječenja, gubitak radnih dana i smanjena kvaliteta života oboljelog predstavljaju vrlo ozbiljan problem, kako u zdravstvenom tako i u socioekonomskom smislu. Stoga veliku važnost svakako treba pridati prevenciji i ranom prepoznavanju, odnosno liječenju, što razvoj komplikacija svodi na najmanju moguću mjeru.

Autor:
Marina Gradinac, dr. med.