Dermatolozi nerijetko upozoravaju na činjenicu da su kozmetski nedostaci iznimno važni u doživljaju potpuna osjećaja zdravlja. Zdravstveni problemi uzrokovani kozmetskim nedostacima u mlađoj populaciji u izrazitom su porastu, nisu zanemarivi ni u srednjoj životnoj dobi, a zahvaćaju i mlađu seniorsku dob.
U dermatološkoj ordinaciji sve se češće opažaju kozmetski nedostaci povezani s hiperpigmentacijama. Zbog nedovoljne medicinske zainteresiranosti, dosad im nije pridavana potrebna pozornost, a vjerojatno je to razlog i teškoćama u klasifikaciji i nedovoljno istraženoj patofiziologiji tih promjena. Na sreću, u posljednje vrijeme primjetno je povećano zanimanje kozmetološko-medicinske struke za takva oboljenja, pa je na raspolaganju sve više dobrih terapijskih rješenja.
Velik je broj različitih hiperpigmentacija kože, stoga donosimo samo najčešće entitete i one koji, s obzirom na to da se pojavljuju na izloženim dijelovima kože, uzrokuju najveće probleme oboljelima.
Melanin uvjetuje boju kože
Boja naše kože ovisi o nekoliko činitelja: pigmentima iz krvnih stanica (plavom i crvenom oksihemoglobinu), žutim pigmentima koje unosimo hranom (karotenoidima), a u najvećoj mjeri o količini stvaranja smeđeg pigmenta melanina.
Melanin se sintetizira u melanocitima, stanicama koje su raspoređene u bazalnom sloju epidermisa, a iz tih stanica pigmentna tjelešca ulaze u stanice kože. Jedna pigmentna stanica opskrbljuje pigmentom 30 do 40 epidermalnih stanica. Enzimsku djelatnost tijekom sinteze melanina iz aminokiseline tirozina kontroliraju hormoni hipofize i nadbubrežne žlijezde.
Količina stvorenog melanina u koži ovisi o rasi, konstituciji pojedinca i izloženosti sunčevu ultraljubičastom (UV) zračenju. Tako će stanovništvo bijele rase, koje živi u geografskom području s jačom sunčevom insolacijom, imati više melanina u stanicama kože (primjer kod nas je mediteranski tip pigmentacije kože).
Prema količini pigmenta na koži koja nije izložena suncu (npr. unutarnja strana nadlaktice) i reakciji kože nakon određenog vremena izloženosti UV zrakama, određujemo tip kože (tip I - IV): tip I - koža s vrlo malo pigmenta i obveznom pojavom crvenila i opeklina na UV izloženost, a tip IV je koža s izrazito puno pigmenta i bez reakcija na UV izloženost. Osnovna uloga pigmenta melanina upravo je zaštita kože i cijelog organizma od štetnog djelovanja sunčeva zračenja.
Utjecaj UV zračenja
Danas uglavnom govorimo o štetnom djelovanju ultraljubičastog dijela sunčeva spektra, tj. UVA i UVB zrakama koje se okrivljuje za nastanak raka kože, malignu transformaciju nevusa (madeža), starenje kože, a osobito za preuranjeno starenje kože ("photoaging"). Svi ti procesi nastaju kao rezultat dugogodišnjeg izlaganja suncu, pri čemu se štetni učinci kumuliraju. Iako su dobro proučeni, još uvijek su cilj mnogih medicinskih istraživanja. Zna se da su kod UVB zračenja štetne zrake valnih duljina od 290 do 320 nm, a kod UVA od 320 do 400 nm.
Osim starenja kože i bolesti koje doista mogu ugroziti ljudsko zdravlje, sunčeva svjetlost igra važnu ulogu u stanjima koja nazivamo poremećajima pigmentacije, odnosno u ovom slučaju hiperpigmentacije kože. Hiperpigmentacije nastaju ili zbog povećana broja pigmentnih stanica u koži ili zbog njihove pojačane funkcije, odnosno povećana stvaranja pigmenta melanina. Višak pigmenta može se odlagati u površinskom sloju kože, epidermisu, ili u dubljem sloju, dermisu, gdje je inače vrlo nedostupan djelovanju sredstava za izbjeljivanje kože. Pod pojmom hiperpigmentacije kože ipak se najčešće podrazumijevaju promjene u kojima se proces odvija u epidermisu i tada ih zovemo hipermelanoze (hypermelanosis). One mogu biti rezultat dvaju tipova promjena:
- melanocitna hipermelanoza - povećanje broja pigmentnih stanica, što vodi povećanoj proizvodnji pigmenta
- melanotička hipermelanoza - drugi tip hipermelanoze bez znatnog povećanja broja pigmentnih stanica u epidermisu, ali uz bitno povišenu produkciju pigmenta.
Oba tipa promjena uzrokuje nekoliko činitelja, najmanje sljedeća tri: genetski, hormonalni i količina izlaganja suncu, tj. UV zračenje.
Najčešći oblici hipermelanoza
Najveći estetski problem od svih hiperpigmentacija kod žena mlađe i srednje životne dobi je hipermelanoza (staračke pjege, sunčane pjege i melazma), jer se uglavnom javlja na koži lica i potrebno je uložiti prilično truda kako bi se učinila estetski prihvatljivom.
Staračke pjege (solarni lentigo)
Kozmetska anomalija koja se najčešće javlja kod tipova kože I i II, rjeđe kod tipa III, a gotovo nikad kod tipa IV su staračke pjege. Pojavljuju se na dijelovima kože koji su kronično izloženi suncu: čelo, obrazi, nos, podlaktice, gornja strana šake, ramena i područje prsa (dekolte). Najčešće su kod ljudi starijih od 40 godina, ali mogu se javiti već i u tridesetima, ovisno o klimatskom području i jačini izlaganja suncu. Prema tipu promjena ubrajaju se u melanocitne hipermelanoze, dakle postoji povećan broj pigmentnih stanica i povećana produkcija pigmenta.
Najuspješniji oblik borbe protiv staračkih pjega je prevencija - ne izlagati se jakom suncu i upotrebljavati sredstva sa zaštitnim faktorom, uz primjerenu njegu kože. Kad su promjene već izražene, odstraniti se mogu sredstvima za izbjeljivanje kože, kremama s retinoičnom kiselinom, nanošenjem voćnih kiselina, kojičnom kiselinom, C vitaminskim serumima, krioterapijom (zaleđivanje tekućim dušikom) ili laserom. Za koji oblik terapije ćemo se odlučiti, ovisi o kliničkoj manifestaciji, tj. raspodjeli promjena po tijelu, mjestu na kojem ćemo provoditi terapiju te o stanju kože.
Sunčane pjege (efelide; ephelides)
Također su kozmetska anomalija, koja je česta kod crvenokosih ljudi (tipovi kože I i II) i nasljeđuje se autosomalno dominantno. Pjege su najčešće na licu - obrazima i nosu, ramenima i dekolteu. Veličina im je nekoliko milimetara, a boja im varira od žućkaste do smeđe. Prisutne su već u ranoj dječjoj dobi, a obično se prvi put pojave između treće i šeste godine. Po tipu promjena ubrajaju se u melanotičke hipermelanoze, kod kojih ne nalazimo povećan broj pigmentnih stanica u epidermisu, nego samo povećanu produkciju melanina. Kao i kod staračkih pjega, i kod sunčanih, ako ih želimo odstraniti, najvažnija je zaštita od sunčevih zraka. Teže ih je izbjeljivati nego staračke pjege, a rezultati najčešće nisu trajni.
Melasma ili chloasma (grč. melasma = crna točka; chloasma = zelena točka)
Katkad se naziva i trudnička hiperpigmentacija, iako taj naziv potencira samo jedan od uzroka nastanka te, vrlo proširene kozmetske anomalije kože lica. Uz to što je uzročno povezujemo s trudnoćom, javlja se i u žena koje uzimaju kontracepcijske hormone, a mogu je izazvati i drugi lijekovi, npr. difenilhidantoini. Određeni broj slučajeva je idiopatski, što znači da pojavu hiperpigmentacije ne povezujemo niti s hormonalnim promjenama niti s uzimanjem drugih lijekova. Prema nekim autorima, idiopatska melazma ipak se može dovesti u korelaciju s blagom, klinički beznačajnom disfunkcijom jajnika.
Učestalost bolesti prilično je visoka, osobito u mlađih, tamnoputih žena, a u našim krajevima žena s mediteranskim tipom kože. U svijetu je najrasprostranjenija u žena s Bliskog istoka, iz Indije, Južne Amerike i Azije. Sukladno istraživanjima, čak je 20 posto žena koje su uzimale kontraceptivne tablete s kombinacijom estrogena i sintetskih progesterona, a živjele su u klimatski vrlo sunčanom području, razvilo melazmu.
U 90 posto slučajeva ta se hiperpigmentacija javlja u žena, a samo u 10 posto u muškaraca.
Moguće je da, uz navedene uzroke (hormoni, lijekovi, sunce), određenu ulogu igra i kozmetika. Poznato je da kreme koje sadrže biljna eterična ulja i druge fotosenzibilizatore, osobito one biljnoga podrijetla, nakon nanošenja i izlaganja suncu mogu uzrokovati mrljaste hiperpigmentacije.
Parfemi također izazivaju hiperpigmentacije na svjetlu izloženim (fotoeksponiranim) područjima, pa ih možemo povezati s rubnim promjenama na licu ili vratu i području oko uha, gdje se najčešće i nanose. Upitno je imaju li te promjene istu patogenezu kao melazma, odnosno sudjeluju li u nastanku bolesti ili su stanja posve odvojena od melazme u užem smislu. Takva stanja nazivamo kozmetičkim dermatitisom, odnosno hiperpigmentiranim kozmetičkim dermatitisom. Karakteriziran je smećkasto-sivim ili crvenkasto-smeđim, simetrično smještenim promjenama, koje nisu oštro ograničene, a razvijaju se ubrzo nakon nanošenja inkriminiranog preparata i izlaganja suncu. Promjene traju mjesecima, a tipično je da se vrlo sporo povlače nakon prekida primjene uzročnog preparata, tako da je katkad potrebna i cijela godina.
Prema tipu bolesti, melazma se ubraja u melanotičke hipermelanoze, što znači da broj pigmentnih stanica nije znatno povećan, a njihova aktivnost i produkcija pigmenta melanina izrazito su povećani. Pigment se nalazi u epidermisu i u nekim slučajevima melazme u dubljim slojevima kože. Što zapravo izaziva povećanu produkciju pigmenta, još nije sasvim poznato. Navedeni činitelji, kao što su hormoni, lijekovi, biljni fotosenzbilizatori i djelovanje UV zraka, samo su dijelovi nepotpuna mozaika.
Klinička slika melazme tipična je i lako prepoznatljiva: na licu, najčešće simetrično, nalazimo svijetlo do tamnosmeđe ili sivo-smeđe mrlje, nepravilna oblika (geografskih rubova) i jednolike raspoređenosti boje. U dvije trećine pacijenata te promjene smještene su na središnjim dijelovima lica: obrazi, čelo, nos, gornja nadusnica i brada. Kod manjeg postotka promjene se mogu naći na vanjskim dijelovima lica uz rub donje čeljusti, još rjeđe na nadlakticama.
Trudnička melazma može spontano nestati mjesecima nakon poroda, a nepredvidivo je hoće li se pojaviti u idućim trudnoćama. I melazma uzrokovana kontraceptivima može spontano nestati nakon prekida uzimanja hormona, a najlošiju prognozu ima idiopatska melazma.
U liječenju svih hiperpigmentacija, pa tako i melazme, najvažniju ulogu ima prevencija - zaštita od djelovanja UV zraka. Zaštitni faktori trebaju sadržavati titan-dioksid i/ili cink-oksid, jer su transparentni preparati za zaštitu od sunca nedjelotvorni čak i kad sadrže visok faktor zaštite (SPF - sun protecting faktor). Često pacijentima treba napomenuti da ih moraju upotrebljavati i izvan plaže, znači pri svakom izlaganju suncu, te započeti njihovu primjenu dovoljno rano, u proljeće.
Od preparata za izbjeljivanje sigurno je najpoznatiji hidrokinon, koji se upotrebljava u koncentracijama od 1,5 do dva posto za kozmetičke preparate, odnosno četiri do pet posto u medicinskim kremama. Obično se koristi dva puta dnevno tijekom šest do osam tjedana. Tijekom terapije može doći do iritacijskog crvenila i ljuštenja kože. Veći je problem ako se pojave depigmentacije, mjesta gdje je pigment sasvim razoren. Osobito treba izbjegavati neke derivate hidrokinona (monobenzil, monoetil i monometil eter), jer češće imaju neželjene učinke.
U posljednjem desetljeću češće se upotrebljavaju kreme s retinoičnom kiselinom (derivat A vitaminske kiseline), također u različitim postocima. Primjenjuju se slično kao i hidrokinon, no također se može pojaviti iritacija. Pravilnom uporabom i postupnim povišenjem koncentracije lijeka to se može izbjeći.
Suvremeniji preparati, kao što je azeleična kiselina i neki "nehidrokinonski" izbjeljivači (npr. 40-postotni koncentrat likorisa u glabridinu), ne izazivaju iritaciju kože ili se kod vrlo osjetljive kože javlja zanemariva iritacija. Još noviji preparati za izbjeljivanje sadrže C vitamin u koncentraciji od pet do 20 posto za kozmetičku primjenu, odnosno do 40 posto za profesionalnu uporabu. C vitamin najčešće se upotrebljava u kombinacijama s drugim pripravcima za depigmentaciju.
Kemijski pilinzi voćnim kiselinama, trikloroctenom, fenolnom ili kojičnom kiselinom, kao i odstranjivanje hiperpigmentacija krioterapijom (tekući dušik) ili laserom, radikalniji su zahvati koje mora izvoditi iskusan liječnik jer postoji mogućnost da ostanu neželjene promjene. Osim depigmentacija i ožiljaka, navedeni postupci mogu uzrokovati hiperpigmentaciju jaču od početne.
Svi navedeni preparati i tretmani mogu se i kombinirati, a to je u otpornim slučajevima i nužno. Tako širok spektar ljekovitih sredstava i postupaka upućuje na to da je liječenje melazme još uvijek terapijski problem, posebice zbog nepoznata uzroka i čestog povratka.
Autor:
Mirjana Tudorić, dr. med., spec. dermatovenerolog
Nema komentara:
Objavi komentar