Znatiželja nas motivira da istražujemo svijet. Svijet djeteta ispunjen je mnoštvom nove hrane koju treba kušati, novih osoba koje treba upoznati, igara koje treba isprobati, riječi koje treba razumjeti, mjesta koja treba istražiti... U ranom djetinjstvu dijete dodiruje, rastavlja, gleda, penje se, sluša, isprobava i uči više nego u bilo kojem drugom razdoblju života. Direktno iskustvo, manipuliranje predmetima i bezbroj pitanja način su na koji dijete uči. Na primjer, paleći i gaseći svjetlo ponovno i ponovno dijete otkriva odnos uzroka i posljedice. Prelijevajući vodu iz posudice u posudu ili po podu dijete će usvojiti koncepte mase i volumena. Dijete samo otkriva slatkoću čokolade, kiselost limuna, toplinu peći i hladnoću snijega. Ono traži objašnjenja za promjene u prirodi, svijetu oko sebe, postavljajući bezbroj pitanja osobama koje ga okružuju.
Niti u jednom drugom razdoblju života znatiželja nije toliko snažna, koliko u ranom djetinjstvu. Biti roditelj tro- ili četverogodišnjeg djeteta može biti težak izazov upravo radi nepresušnog interesa djeteta za sve što vidi, čuje ili proba. Međutim, važno je znati da je upravo ta znatiželja snažan pokretač djetetovog spoznajnog razvoja. Radi znatiželje, unutarnjeg impulsa, dijete istražuje. Istražujući, dijete uči i dolazi do otkrića koja obogaćuju njegovo znanje o sebi, drugima i svijetu koji ga okružuje. Takva otkrića su ugodna i praćena osjećajem divljenja i zadovoljstva, što dijete snažno motivira da nastavi svoja istraživanja. Kroz ponovno istraživanje i nova otkrića dijete usvaja nova znanja i vještine te se na taj način povećava i djetetov osjećaj kompetencije, što ponovno donosi zadovoljstvo. Nova znanja i vještine vode novim izazovima i pitanjima.
Što (ne) potiče znatiželju?
Znatiželja se razvija u sigurnom i poznatom okruženju. Dijete koje ima povjerenja u osobe koje ga okružuju i osjeća se sigurno i prihvaćeno od njih, istraživat će nove podražaje u svojoj okolini i postavljat će mnoga pitanja. No, ako se dijete osjeća neugodno, ako je sramežljivo ili uplašeno, neće reagirati na "izazove" iz svoje okoline. Naime, u sigurnom i poznatom okruženju svako dijete istražuje u potrazi za "novitetima". Kada je dijete nesigurno, nove stvari u okolini mogu mu se činiti prijetećima i ono će tražiti veću blizinu poznatih osoba ili će težiti povratku u poznate uvjete i prostore.
Postoje tri bitna čimbenika koja određuju istraživačko ponašanje djeteta: temperament djeteta, reakcije odraslih osoba i poticajna okolina primjerena djetetu.
Temperament se odnosi na karakterističan stil reagiranja na različite situacije i osobe. Očituje se već u najranijoj dobi, a općenito se razlikuju tri osnovna obrasca: lak, težak i oprezan. Djeca koja dobro reagiraju na nove podražaje i promjene u okolini, lako pristupaju drugima, lako se prilagođavaju i imaju veću otpornost na frustraciju su djeca lakog temperamenta. Karakteristike teškog temperamenta su poteškoće u prilagodbi na nove situacije, negativističke reakcije na novosti i promjene, nepovjerenje prema novim osobama i često pokazivanje intenzivnih negativnih osjećaja. Oprezna djeca sporo reagiraju na promjene i novosti u okolini, sporije se prilagođavaju na nove situacije, pokazuju blage negativne reakcije na nove podražaje, ali ih nakon izvjesnog vremena prihvate. S obzirom na ove razlike u temperamentu, djeca će se razlikovati i u načinu na koji istražuju svijet te načinu na koji izražavaju znatiželju. Na primjer, ako u grupu djece donesemo ježa, neko dijete će se jedva moći suzdržati da ne dodirne i podigne ježa. Za razliku od njega, neko drugo dijete će biti rezervirano i neće htjeti niti dotaknuti ježa na nagovor, ali će pitati imaju li ježevi prijatelje ili o čemu razmišljaju. Neko dijete će ga dugo promatrati prije nego što mu se približi, a možda će biti i djece koja mu se neće htjeti približiti niti nakon dužeg vremena. Bitno je imati na umu da je temperament moguće samo djelomično modificirati te da roditelji moraju poštivati način na koji se njihovo dijete nosi s promjenama i izazovima u okolini.
Roditeljske reakcije mogu snažno utjecati na razinu djetetove znatiželje, a time i na usvajanje spoznaja već i u najranijoj dobi. Izrazito je važno da roditelji prihvaćaju, podržavaju i potiču dječju znatiželju. Svojim ohrabrivanjem, pohvalama i strpljivim odgovorima na dječja pitanja, roditelji će olakšati djeci učenje i usvajanje novih znanja, a time i povećati njihov osjećaj kompetencije i samopouzdanja. Roditelji također mogu pomoći djeci koja su u novim situacijama tjeskobna i imaju poteškoća s prilagodbom. Takvoj djeci potrebno je pružiti posebnu pažnju, dati im podršku u njima zastrašujućim situacijama te ih ohrabriti pa čak i zajedno s njima istraživati. Uloženi trud i strpljenje rezultirat će povećanim osjećajem sigurnosti u djeteta koji je nužan preduvjet da dijete samostalno krene u istraživanje i savladavanje izazova te u tome nađe zadovoljstvo.
Uz roditeljsku podršku, za dijete je važna i poticajna okolina. Drugim riječima, pružite djetetu raznovrsne i sadržajne materijale koje će moći istražiti, dopustite mu da se njima igra, dopustite mu da istraži i prirodu oko sebe. Pri tome, inicijativu prepustite djetetu i nemojte ga pretjerano zaštićivati jer roditeljski strah i mnoštvo zabrana mogu smanjiti djetetov potencijal za istraživanje. No, vodite računa o tome da se dijete ponekad može dovesti i u realno opasnu situaciju te mu je određeni nadzor ipak potreban.
Svakako imajte na umu
- Djeca se razlikuju u načinu na koji pokazuju znatiželju. Neka djeca žele istraživati vanjski svijet, dodirivati, mirisati, isprobavati, rastavljati, penjati se. Druga su usmjerena na unutarnja stanja, poput misli i osjećaja te ih fizički aspekti okoline manje zanimaju.
- Ponekad znatiželja može proizvesti više nereda nego kompetencije. Pri tome, način na koji se nosimo s neredom može potaknuti ili onemogućiti daljnje istraživanje, a time i razvoj. Neuspjeh pretvorite u uspjeh - ako dijete nije uspjelo, pohvalite njegov trud.
- Pažnjom i odobravanjem potaknite dječje istraživanje i znatiželju. Ukoliko je to istraživanje trenutno ometajuće ili neprimjereno situaciji, zaustavite ga tako da djetetu pojasnite kada i gdje je to u redu raditi. Na primjer, recite djetetu da se s vodom može igrati vani, a ne u svojoj sobi.
Iva Prvčić, prof. psiholog
Mihaela Rister, prof. psiholog
Nema komentara:
Objavi komentar