prtljažnik, iz njega se širi miris svježeg peciva. Podiže kutiju
besplatnih uzoraka lijekova i stavlja je na druge dvije kutije, ukrašene
naljepnicama s nazivom popularnog antidepresiva. Kao jedan od
80 000 trgovackih predstavnika farmaceutskih tvrtki u Sjedinjenim
Americkim Državama, Oldani je jutro zapoceo noseci neodoljive
darove - tople uštipke.
Obdaren kosom crnom poput ugljena i tajanstvenom
talijanskom naocitošcu, Oldani je svakodnevno odlazio u pohode
na bojište lijecnickih ordinacija, vitlajuci farmaceutskim oružjem
masovnog zavodenja: hranom, dodvoravanjem i prijateljskim stavom
- te velikim kolicinama besplatnih uzoraka. Njegov osnovni cilj bilo
je povecavanje prodaje antidepresiva njegove tvrtke, ali je kljucna
strategija u njegovu ostvarenju bila prodaja odredenih shvacanja
depresije."
Oldani i tisuce njemu slicnih vec gotovo dva desetljeca usaduju
i utvrduju uvjerenje da je depresija rasprostranjena psihicka bolest
najvjerojatnije prouzrocena kemijskom neravnotežom u mozgu, a
najbolje ju je lijeciti suvremenom skupinom lijekova zvanih selektivni
inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI), a medu njima su
* Napomena: lijekovi spomenuti u ovom poglavlju u nekim državama imaju
drugacije nazive. Primjerice, Paxil je u Australiji Aropax, a u Velikoj Britaniji
prodaje se pod nazivom Seroxat. Zoloft je u Velikoj Britaniji Lustral.
Prozac, Paxil i Zoloft.' Njihov se rad poprilicno isplatio: broj recepata
za te tablete u nekim se zemljama tijekom devedesetih godina i više
nego utrostrucio, pa su antidepresivi postali jedna od najprodavanijih
kategorija lijekova, donoseci svojim proizvodacima prodaju koja
premašuje 20 milijuna dolara.
Troškovi za trgovacke predstavnike i njihove besplatne uzorke
najveca su stavka u iznosu od otprilike 25 milijardi dolara, koliko se
u Sjedinjenim Americkim Državama godišnje izdvaja za promidžbu,
te cine temelj globalne financijske mreže farmaceutske industrije i
medicinske profesije. Ono što zapocinje uštipcima za lijecnike,
završava raskošnim primanjima za idejne vode u luksuznim hotelima.
videnje bolesti. Strucnjaci za mentalne bolesti podsjecaju nas da
je odredenje depresije kao posljedice pomanjkanja moždane tvari
serotonina tek jedno od mnogih znanstvenih stajališta - a uz to još
i pojednostavljeno te zastarjelo. No, tu teoriju na životu održava
opsežna marketinška mašinerija koja zapocinje jutarnjim posjetima
trgovackih predstavnika farmaceutskih tvrtki.
Nakon velike promjene stava i karijere, Michael Oldani danas
radi na doktoratu iz antropologije na Princetonu, kojim pokušava
shvatiti meduodnos trgovackih predstavnika farmaceutskih tvrtki i
lijecnika. Prema njegovu mišljenju, uz takvu konkurenciju uspijevaju
samo predstavnici koji su "vrsni u uspostavljanju povjerenja,
sklapanju saveza i postizanju vjernosti poducavanjem i davanjem
sebe"." Ljudska su bica prirodno sklona uzvratiti ljubaznost, a lijecnici
to najbolje mogu uciniti ispisivanjem recepata za proizvode koje
predstavnici zastupaju.'' Ti dvosmjerni odnosi za Oldanija postaju
vrlo osobni, a "poslovne se transakcije nikada ne obave... nitko ih
ne vidi", lako su takvi prisni kontakti u velikoj mjeri skriveni od ociju
javnosti, iznimno su unosni za one koji ih financiraju.
Kontakti predstavnika farmaceutskih tvrtki i lijecnika mogu
dovesti do smanjenja objektivnosti u ispisivanju recepata, iako 10
mnogi lijecnici tvrde da nisu pod utjecajem. Istraživanja navode na
zakljucak da su lijecnici izloženi utjecaju predstavnika farmaceutskih
tvrtki skloniji lijekovima nego terapijama koje ne obuhvacaju
lijekove, te da ce propisati skupe lijekove u slucajevima kad su im na
raspolaganju jednako djelotvorne, ali jeftinije inacice." Istraživaci su
cak pretpostavili mogucnost povezanosti doze i reakcije: odnosno,
što su lijecnici cešce u kontaktu s predstavnicima farmaceutskih
tvrtki, to se više priklanjaju "komercijalnim" porukama u odnosu na
"znanstvena" stajališta o vrijednosti proizvoda.
U slucaju novih antidepresiva, jaz izmedu komercijalnih poruka
i znanstvenog videnja postao je zastrašujuce velik jer je dobrobit
od tih lijekova mnogo skromnija, a rizici mnogo ozbiljniji no što
promidžba tvrdi vec deset godina. Prema zakljuccima neovisne
analize klinickih istraživanja - koja su mahom financirali proizvodaci
- prednosti antidepresiva u odnosu na placebo pripravke u najboljem
su slucaju skromne, ali njihove nuspojave obuhvacaju seksualne
teškoce, ozbiljne apstinencijske reakcije i zamjetno povecanje
suicidalnosti medu mladima. Pomalo je ironicno da je marketing tih
novih antidepresiva upravo nastojao izazvati strah od samoubojstva
kao moguce posljedice propuštanja lijecenja depresije u mladih
osoba. Premda mnogi lijecnici i istraživaci vjeruju da ti lijekovi u
nekim slucajevima doista sprecavaju samoubojstvo, raspoloživi
dokazi upucuju na zakljucak da u djece i adolescenata povecavaju
vjerojatnost suicidalnog razmišljanja i ponašanja.
Dok oblaci i magla ranoga svibanjskog jutra obavijaju krovove
Manhattana, tisuce psihijatara dolaze u veleban kongresni centar
kako bi se u sklopu godišnjeg kongresa Americke psihijatrijske
udruge (APA) upoznali s najnovijim znanstvenim spoznajama. Putem
nisu mogli ne uociti goleme reklame koje najavljuju taj dogadaj, a na
njima i naziv jednoga od najvažnijih sponzora kongresa, Pfizera, koji
proizvodi Zoloft, najprodavaniji antidepresiv na svijetu. U kongresnom centru nalik na katedralu najprije dolaze na prvu postaju za brojne
posjetitelje - u izložbenu dvoranu koja nudi nestvarno putovanje
u zamršeni svijet psihijatrije financirane iz blagajni farmaceutskih
tvrtki.
Prvi štand u dvorani je Pfizerov. lako je rano nedjeljno jutro, a
petodnevna je konferencija tek otvorena, stotine lijecnika vec stoje
oko štandova poput oduševljene djece u luna - parku, ispunjavaju
obrasce i prijavljuju se za nagradnu igru u nadi da ce osvojiti
pokoju sitnicu. Na jednom se štandu kao nagrada nudi obican
laserski pokazivac, ali je uzbudenje ipak veliko. Cirkuska predstava
je zapocela, a gomilu obraduje desetak ljubaznih i sposobnih
prodavaca, fino odjeveni kolovode. "Veoma mi je drago da sam vas
upoznao", ljubazno kaže jedan od njih;
Prisan odnos psihijatrije s farmaceutskom industrijom došao je na
zao glas. Kad je nekadašnja urednica casopisa New England Journal
of Medicine objavila svoj glasoviti uvodnik s naslovom "Je li medicina
na prodaju?" upravo je tu skupinu specijalista odabrala za ilustraciju
svoje tvrdnje. Napisala je kako je osoblje casopisa naišlo na velike
poteškoce tražeci iskusnog i neovisnog psihijatra koji bi napisao
osvrt na antidepresive jer tek "nekoliko njih" u cijelim Sjedinjenim
Americkim Državama nije bilo financijski povezano s proizvodacima
lijekova.
Godišnji psihijatrijski kongresi pod pokroviteljstvom industrije
takoder su postali legendarni. Farmaceutske su tvrtke 2004. godine
platile oko 2000 dolara za svaki kvadrat prostora u golemoj izložbenoj
l
sponzorirale i više od 50 znanstvenih izlaganja tijekom petodnevnog
kongresa. Americka psihijatrijska udruga ne želi potvrditi koliko joj
tvrtke placaju za povlasticu sponzoriranja simpozija, ali se govori o
desecima tisuca dolara po izlaganju.
Pokroviteljstvo sudionicima omogucuje kulinarske orgije jer se
industrijski sponzorirani simpoziji uvijek nekako poklope s obrocima.
U sklopu toga njujorškog kongresa psihijatri su novosti s podrucja
bipolarnog poremecaja doznali za doruckom koji im je u hotelu
Marriott Marquis organizirala tvrtka Lilly, proizvodac Prozaca. Za
ruckom u Grand Hyattu, pod pokroviteljskom tvrtke GSK, proizvodaca
Paxila, delegati su stjecali saznanja o poslijeporodajnoj depresiji. U
sklopu vecernjeg skupa u velikoj plesnoj dvorani hotela Roosevelt,
zahvaljujuci Pfizeru, savjesni su lijecnici slušali o rasprostranjenom
anksioznom poremecaju. Dobrodošli u suvremeni svijet medicinske
znanosti.
Neki psihijatri nisu ostali u kolu brze i nepoštene zarade. Dr.
Loren Mosher, psihijatar s harvardskom diplomom, prije nekoliko
je godina "uznemirio duhove" kad je s gadenjem napustio svoju
strukovnu udrugu. Nakon gotovo tri desetljeca clanstva u Americkoj
psihijatrijskoj udruzi, Mosher je izjavio da se psihijatrija, po njegovu
mišljenju, "gotovo potpuno prodala farmaceutskim tvrtkama" te da
on ne želi biti "pijun farmaceutske tvrtke". Dodao je da Americka
psihijatrijska udruga i druge slicne skupine diljem svijeta nanose
ozbiljnu štetu zdravstvenoj skrbi te ih potaknuo da "ozbiljno pristupe
novcu, politici i znanosti. Nazovite stvari pravim imenom... odnosno,
budite pošteni."
Lorena Moshera nije razljutila ta sablažnjiva veza sama po
sebi, vec njezin poguban utjecaj na psihijatrijsku praksu. Zgrozilo
ga je sužavanje žarišta na terapije lijekovima, zbog cega psihijatri
gube sposobnost "razumijevanja cijelosti ljudskoga bica u njegovu
socijalnom kontekstu". Buduci da je u psihijatriji nalazio mnogo
plemenitiji cilj, koji se ne svodi samo na tehnicku ulogu uskladivanja
pacijentovih neurotransmitera (ukljucujuci serotonin), rekao je da više
ne može gledati kako njegova profesija odobrava "rasprostranjenu
uporabu i zlouporabu toksicnih kemijskih tvari".
Mosherov istup nipošto nije jedina kritika tih tijesnih veza s
industrijom i uske usredotocenosti na kemijske uzroke i kemijska
rješenja. Dr. David Healy, psihijatar sa Sveucilišta Wales, strucnjak je za povijest psihijatrijskih lijekova, klinicki lijecnik koji svojim
pacijentima propisuje antidepresive te povremeni savjetnik
nekoliko farmaceutskih tvrtki. Brojnim clancima, knjigama i
medijskim nastupima u posljednjih nekoliko godina istaknuo se kao
vodeci kriticar oblikovanja našega videnja bolesti pod utjecajem
farmaceutskog marketinga.
Healy smatra da prve teorije neravnoteže serotonina kao
uzroka depresije još nisu potvrdene naknadnim istraživanjima, lako
uvažava ulogu bioloških uzroka, Healy tvrdi da je uloga serotonina
prenaglašena zbog povecanja prodaje selektivnih inhibitora ponovne
pohrane serotonina, ukljucujuci Prozac, Paxil i Zoloft. Prenaglašena
je jer, kaže Healy, tvrtke uvidaju da cini "sjajnu marketinšku gradu".
"Posrijedi je nešto što lijecnik opce prakse može upotrijebiti kako bi
pacijenta uvjerio u potrebu za uzimanjem tableta." To je ujedno i
obrazloženje kojim predstavnici farmaceutskih tvrtki, poput Michaela
Oldanija, mogu nagovoriti lijecnike na korištenje svojih proizvoda.
"Pokušavaju nas navesti na odredeni nacin razmišljanja", kaže Healy.
"Pokušavaju nas lijecnike uvjeriti u postojanje bolesti koje cemo
potom opaziti na vama, pacijentima, i uslijedit ce prodaja njihovih
proizvoda... Ja sam potrošac, jer stavljam tablete u vaša usta, a vi
cete trpjeti posljedice ako situacija pode po zlu."
Premda industrijski marketing može sudjelovati u sužavanju
žarišta na kemijske uzroke i kemijska rješenja, on sudjeluje i u
promicanju širokih procjena broja ljudi pogodenih mentalnim
poremecajima kao što je depresija. Tijekom proteklog desetljeca
ponavljali su nam kako vjerojatno trecina stanovništva pati od
mentalne bolesti. Najvažniji temelj takve procjene bilo je americko
istraživanje provedeno pocetkom devedesetih godina kojim je
navodno ustanovljeno da svake godine 30% ljudi obolijeva od
2
doimati smiješno visokom, navodi se diljem svijeta u marketingu i u drugim kontekstima, te je utjecala na stvaranje dojma o nebrojenim
milijunima nedijagnosticiranih i nelijecenih ljudi."'
Medu onima koji su tu brojku smatrali previsokom, bio je psihijatar
dr. William Narrow, u to vrijeme zaposlen u americkom Državnom
institutu za zdravstvo, financiranom iz državnog proracuna. Sa svojim
je kolegama poceo pomnije promatrati kako se zapravo dolazi do
rezultata istraživanja. Ustanovili su da mnogi ljudi, koje su istraživaci
svrstali u skupinu "mentalnog poremecaja", zapravo nisu imali
"klinicki znacajan" poremecaj. Drugim rijecima, vrlo vjerojatno nisu
imali poremecaj koji bi zahtijevao lijecenje. Kad je Narrow poceo
razdvajati one koji su imali "klinicki znacajan" poremecaj od onih
koji nisu, pojavila se posve drugacija slika.
Godine 2002. Narrow i njegovi kolege objavili su znanstveni
rad "Izmijenjene procjene prevalencije mentalnih poremecaja u
Sjedinjenim Americkim Državama". Citanje izmedu ugladenih
redova akademskog jezika toga rada otkriva temeljito i potpuno
osporavanje prvotnih zakljucaka istraživanja. Time je izravno
osporeno uvjerenje da je trecina ljudi mentalno bolesna, odnosno da
boluje od depresije ili kojeg drugog psihickog poremecaja. Naširoko
citirane procjene znatno su srezane, a ukupan broj osoba koje
godišnje boluju od bilo kojeg mentalnog poremecaja sveden je s 30
na 20%.
Omjer onih koji navodno boluju od teške depresije u izmijenjenim
je procjenama prepolovljen s 10 na manje od 5%. I, što je još
važnije, Narrow i njegovi kolege zakljucili su da je, zbog problema i
ogranicenja metoda istraživanja, istinska stopa poremecaja vjerojatno
još mnogo niža. Drugim rijecima, u prvotne procjene ukljuceno
je mnogo ljudi s blagim problemima zbog cega su rezultati bili jako
"napuhani".
"Ako se želite istaknuti, jedan od nacina da to postignete jest
šokiranje ljudi velikim brojkama", kaže Narrow, nagadajuci zašto
su autori toga istraživanja odlucili objaviti toliko nevjerojatno velike 34
brojke. Na pitanje smatra li da su prvotne brojke navodile na
pogrešne zakljucke, odgovorio je: "Suzdržat cu se od izražavanja
suda o tome." Kao psihijatar koji radi s pacijentima, Narrow istice
kako je jedan od njegovih najvažnijih motiva osiguravanje pomoci
onima kojima je potrebna. No, kaže kako je istinska opasnost u
tome što biste, uvrštavajuci milijune ljudi s blagim problemima u
svoje procjene mentalne bolesti, mogli izgubiti potporu javnosti za
lijecenje onih koji doista pate od poremecaja.
Dr. Ron Kessler, voditelj prvotnoga istraživanja, priznaje
kako je teško povjerovati da 30% ljudi boluje od mentalnog
poremecaja, ali ostaje pri svojim zakljuccima te izmjene VVilliama
Narrowa jednostavno odbacuje kao pogrešne. Kessler, profesor
zdravstvene zaštite na Harvardu, tvrdi da su cak i oni s blagim
oblicima mentalnih poremecaja, kao što je depresija, suoceni s
vecim rizikom samoubojstva u odnosu na druge te da bi ih stoga
trebalo lijeciti - kako god ih nazvali. "Ako blage probleme ne želite
nazvati poremecajima, nemojte. Recimo da blaži poremecaji nisu
poremecaji. Nazovimo ih rizicima, ako tako želite, ali, kako god ih
nazvali, moramo ih lijeciti. Moramo ih zadržati na svojim radarskim
zaslonima jer je posrijedi podrucje ljudske patnje koje ne smijemo
zanemariti. Osobno radije govorim o poremecaju zato što nam tada
ostaje u vidu kao nešto na cemu moramo nastaviti raditi." Dakako,
Kesslerove su procjene glazba za uši proizvodaca lijekova i, premda
je njegovo prvotno istraživanje financirano iz državnog proracuna,
tvrtke mu se danas redovito dodvoravaju, lako ne radi kao placeni
savjetnik ili promotor - nije u financijskim vezama koje mnogi drugi
viši istraživaci oduševljeno prihvacaju - primio je sredstva nekoliko
tvrtki kao potporu svojim daljnjim istraživanjima - nedavno od tvrtki
Lilly, GSK i Pfizer - proizvodaca tri najprodavanija antidepresiva na
svijetu.
Jedno od Kesslerovih novijih istraživanja obuhvatilo je izvješca o
istraživanjima iz cetrnaest država, provedenih izmedu 2001. i 2003. godine. Taj opsežan projekt financirale su mnoge državne i privatne
obavljala podalje od sponzora. Nalazi otkrivaju zapanjujuce
razlike izmedu zemalja. Unatoc kritikama Narrowa i drugih,
to je medunarodno istraživanje potvrdilo da 26% stanovništva
Sjedinjenih Americkih Država, bilo koje dobi, zadovoljava kriterije
za dijagnosticiranje mentalnog poremecaja. U Meksiku taj udio
iznosi 12%, u Kini i Japanu 9%, a u Italiji 8%. No, od osoba uvrštenih
u skupinu mentalnih poremecaja, mnogi su zapravo imali "blage"
poremecaje, prema definicijama koje su koristili Kessler i njegovi
kolege. U Sjedinjenim Americkim Državama blaži su slucajevi
cinili više od trecine ukupnog broja, što znaci da blaži poremecaji
vjerojatno i ne zahtijevaju lijecenje - dakako, ovisno o tome slušate li
VVilliama Narrowa ili Rona Kesslera.
Najnovije Kesslerovo istraživanje takoder je ponudilo
zapanjujuce, iako pomalo proturjecne, nove uvide u ono što se cesto
naziva "nezadovoljenom potrebom". Ustanovljeno je da otprilike
polovica osoba uvrštenih u skupinu ozbiljnih poremecaja ne prima
potrebno medicinsko lijecenje. Drugim rijecima, bio je to dokaz
nedostatnog lijecenja. No, istim je medunarodnim istraživanjem
ustanovljeno da terapija vjerojatno nije potrebna najmanje polovici
ljudi podvrgnutih lijecenju. U izvješcu o tom istraživanju, koje su
Kessler i njegovi kolege objavili u Glasniku Americke medicinske
udruge, pisalo je da "vecinu, ili gotovo vecinu, lijecenih ljudi u svakoj
zemlji cine nepostojeci ili blagi slucajevi". Globalna opsjednutost
"nezadovoljenom potrebom" - zamisao koju lijecnici i farmaceutske
tvrtke neprestano promicu kao opravdanje za agresivan marketing
lijekova - vrlo vjerojatno pomaže nastanku neobicne nove pojave:
"zadovoljene ne-potre be".
U Australiji se devedesetih godina provodio edukacijski program
koji je snažno isticao zamisao "nezadovoljene potrebe". Lijecnicima
°pce prakse koji su pohadali "kontinuiranu medicinsku edukaciju", receno je da trecina ljudi koja ude u njihove ordinacije boluje
od mentalne bolesti - pa su ih potaknuli na vecu agresivnost u
otkrivanju i lijecenju depresije. Kao i veliki dio medicinske edukacije,
taj se program ostvarivao pod pokroviteljstvom farmaceutske
tvrtke. Na pitanja o ocitom sukobu interesa, buduci da proizvodaci
antidepresiva dijelom financiraju programe edukacije lijecnika
0 depresiji, odgovarano je kako je svima u interesu povecati broj
lijecenih, bez obzira na to hoce li ih se podvrgnuti psihološkoj terapiji
ili lijekovima.
Ti su edukacijski seminari zapravo bili dio mnogo opsežnijeg
projekta podizanja svijesti australskih lijecnika i javnosti o depresiji,
pod djelomicnim pokroviteljstvom tvrtke Bristol-Myers Squibb,
proizvodaca antidepresiva Serzonea. U financiranju su sudjelovale
1 državna te savezna vlada. Stoga je taj projekt bio tek jedan od
mnogih slicnih programa "edukacije" lijecnika tijekom devedesetih,
velikodušno financiran iz blagajne proizvodaca drugih antidepresiva.
Takvi su programi privatnim pokroviteljima donijeli veliku dobrobit.
Broj propisanih antidepresiva u Australiji se utrostrucio u razdoblju
od 1990. do 2000. godine. Propisivanje antidepresiva mladim
ljudima, u dobi od 15 do 24 godine, povecalo se deset puta.
Jedna od kljucnih sastavnica edukacijskog programa pod
pokroviteljstvom tvrtke Bristol-Myers Squibb bio je jednostavan
test probiranja - upitnik - namijenjen dijagnosticiranju mentalnih
poremecaja, kojim su lijecnici trebali testirati svoje pacijente. No,
taj je test bio toliko opcenit da je 49% ljudi svrstano u kategoriju
"mentalno poremecenih", a otprilike polovica od tih 49% svrstana
je u kategoriju poremecaja "prve razine", dok je druga polovica
svrstana u kategoriju manje ozbiljnog poremecaja "druge razine".
lako je to nedvojbeno dobra vijest za Bristol-Myers Squibb i druge
proizvodace lijekova, objektivnim se promatracima te brojke mogu
doimati kao besmisleno napuhane procjene koje bi odmah trebale
izazvati sumnju u kvalitetu tesla.
I doista, istraživaci iz Medicinskog centra Monash u Melbourneu
naknadno su podrobno razmotrili test te istaknuli njegove manjkavosti.
Prema njihovim proracunima, vecina ljudi kojima je prema testu
dijagnosticiran mentalni poremecaj, vrlo vjerojatno uopce nije imala
mentalni poremecaj. ' Ako dobronamjerni lijecnici koriste testove
kojima se ljude može pogrešno proglasiti bolesnima, opasnosti su
ocite - ne samo neprimjereno žigosanje vec i mogucnost izlaganja
relativno zdravih ljudi nuspojavama jakih lijekova. Tu su opasnost
istaknuli i istraživaci iz Monasha.
Ako se veliki broj ljudi, koji nisu u depresiji, proglasi "vjerojatno
depresivnima", to se opravdano može smatrati potencijalnom
štetom. Manjkavu dijagnostiku nipošto ne bismo smjeli zamijeniti
pretjeranom dijagnostikom jer ni jedno ni drugo nije dobro za
pacijenta.
Intenzivno reklamirani antidepresivi imaju ozbiljne nuspojave.
Nuspojave povezane s Bristol-Myers Squibbovim antidepresivom
Serzoneom ocijenjene su toliko ozbiljnima da je lijek povucen sa
svjetskog tržišta kad su ga dokazi povezali s hepatitisom i u nekih
pacijenata cak sa zatajenjem jetre. No, tvrtka je izjavila da lijek s tržišta
nije povucen zbog škodljivosti, vec zbog komercijalnih razloga.
Opcepoznato je da lijekovi poput Prozaca, Paxila i Zolofta mogu
izazvati ozbiljne seksualne teškoce, ukljucujuci probleme u postizanju
orgazma. Paxil izaziva zabrinjavajuce apstinencijske simptome pa
vjerojatno cak 25% osoba kojima je propisan, nailazi na teškoce u
odvikavanju. No, najviše zabrinutosti izazvalo je otkrice da ti lijekovi
vjerojatno povecavaju rizik suicidalnog ponašanja i razmišljanja djece
i adolescenata, što je otkriveno tek kad su zdravstvene vlasti - pod
pritiskom boraca za prava potrošaca i drugih - zatražile uvid u sva
industrijski financirana ispitivanja, od kojih su neka bila skrivena
duboko u arhivima farmaceutskih tvrtki. Ta su se otkrica pojavila
u vrijeme dok je propisivanje antidepresiva djeci bilo u znatnom 50
porastu. Godine 2002. samo je u Sjedinjenim Americkim Državama
više od 10 milijuna recepata za tri najprodavanija antidepresiva
ispisano osobama mladim od osamnaest godina.
Ogorcenost javnosti zbog problema suicidalnosti bila je toliko
silovita da je cak i industriji naklonjena FDA bila prisiljena sazvati
sastanak svojih savjetnika kako bi se problem istražio. Prvo od dva
povijesna javna zasjedanja održano je u veljaci 2004. godine u hotelu
Holiday Inn u Bethesdi, u predgradu Washingtona, DC. "Naša se
kci veselila odlasku na koledž, a na kvalifikacijskom ispitu postigla je
1300 bodova" rekao je Tom Woodward savjetnicima FDA nedugo
nakon pocetka saslušanja. Nekoliko tjedana nakon završnih školskih
ispita i nakon pojavljivanja problema koje su njezini roditelji opisali
kao normalne tinejdžerske nevolje, Julie je dijagnosticirana depresija
i propisan joj je Zoloft. Nakon tjedan dana uzimanja lijeka Julie je
otišla u obiteljsku garažu i objesila se. "Umjesto da biramo koledž
za svoju kcer, supruga i ja morali smo joj odabrati grobno mjesto",
izjavio je Woodward glasom punim tuge i gnjeva. "Umjesto da se
veselimo posjecujuci je u školi, posjecujemo njezin grob."
Uzroci svakoga pojedinog slucaja samoubojstva gotovo su uvijek
iznimno složeni, a razvajanje bilo koje uzrocne bolesti od ucinaka
lijeka vrlo je težak zadatak, lako su Julieini roditelji imali cvrst stav
o uzroku njezina samoubojstva, do trenutka pisanja ove knjige nije
provedena istraga o njezinu zdravstvenom stanju prije smrti, kao ni o
potencijalnoj ulozi lijeka. No, njezina je prica bila jedna od mnogih
koje su iznesene na cjelodnevnom saslušanju u Bethesdi i koje su
doprinijele skretanju pozornosti zakonodavaca na potencijalnu
škodljivost naširoko propisivanih antidepresiva. Sažimajuci sve
jacu nelagodu medu strucnim savjetnicima koji su slušali Julieine i
mnoge druge roditelje, profesor Mark Hudak s floridskog Sveucilišta
potaknuo je FDA na djelovanje kako bi se djecu s blažim zdravstvenim
problemima zaštitilo od terapije jakim lijekovima.
Ako je ocito da su vrlo bolesna, potrebno je uciniti sve što je
moguce. Ali, mnogi ljudi koji su jutros govorili... opisali su nam
svoju djecu ili osobe koje su poznavali, a ta djeca nisu bila vrlo,
vrlo bolesna, vec su imala relativno blage probleme, ali su im
propisani lijekovi sa strahovitim posljedicama.
Nadzorno tijelo obavit ce analizu svih industrijskih ispitivanja na
djeci i adolescentima, ukljucujuci neobjavljene rezultate, kojom ce
naposljetku otkriti da su lijekovi u prosjeku povecali rizik suicidalnog
razmišljanja ili ponašanja za 2 do 4%. Drugim rijecima, prema sažetku
rezultata istraživanja, suicidalno razmišljanje ili ponašanje zabilježeno
je u 2% osoba koje su uzimale placebo pripravak. U skupini koja je
uzimala antidepresive, suicidalno razmišljanje i ponašanje zabilježeno
je u 4% slucajeva/" Istraživanjem nije ustanovljeno povecanje broja
slucajeva pocinjenih samoubojstava.
Povrh toga, za gotovo nijedan lijek osim Prozaca, nije bilo dokaza
izvedenih iz klinickih istraživanja kod djece da je antidepresiv u
ublažavanju depresije djelotvorniji od placebo pripravka. Britanske
vlasti pokrenule su se potkraj 2003. godine te pokušale zaustaviti
propisivanje tih lijekova djeci. Godinu dana kasnije americke su
vlasti zatražile od tvrtki uvodenje "upozorenja u crnom okviru" na
deklaracije antidepresiva - više od deset godina nakon što su se ti
lijekovi pojavili na tržištu. Uvjerljivo izraženo upozorenje u crnom
okviru pojavljuje se na svim uputama za propisivanje lijekova i
predstavlja najstroži oblik upozorenja o škodljivosti. Koliko god bila
stroga, za Toma i Kathy Woodward upozorenja su jednostavno došla
prekasno.
U vrijeme dok je taj par iz srednjeg društvenog sloja razmišljao
o terapiji za emocionalne teškoce svoje kceri, nitko im nije
rekao za potencijalni rizik od suicidalnog ponašanja. Za Toma
Woodwarda kcerina smrt naglašava ono što smatra golemim
propustom zakonodavstva i što je dodatno pogoršano cinjenicom
da se FDA u ispitivanju lijekova uvelike oslanja na financiranje iz industrijske blagajne. "Ti se lijekovi propisuju kao da su bomboni",
kaže Woodward. "Cini se da se danas propisuju za gotovo sve, a
posljedice su zastrašujuce." Dugogodišnji republikanac Woodward
postao je aktivist koji otkriva nezdravi utjecaj farmaceutske industrije
na americki Kongres i Bijelu kucu te se bori za strožu i neovisniju
zakonsku regulativu lijekova. " "Pokušat cemo doprijeti do što više
ljudi, iznijeti svoju pricu i pokušati proširiti poruku, kako bi ljudi mogli
donositi upucene odluke. Ako zakljuce da su ti lijekovi korisni, neka
ih koriste. Ali, u takvo što ulazite otvorenih ociju, svjesni nepovoljnih
ucinaka. Jer, nepovoljni ucinci mogu biti golemi."
Kao i Tom Woodward, londonska lijecnica opce prakse dr. Iona
Heath zabrinuta je zato što se prevelikom broju ljudi s uobicajenim
životnim iskustvima prebrzo nudi dijagnoza i lijek. Osobito je
zabrinjavaju jednostavni dijagnosticki testovi i upitnici u kojima se
ljude pita osjecaju li se tužno, potišteno, nezadovoljno ili shrvano
- odnosno, postavljaju im se pitanja na koja bi vecina nas mogla
odgovoriti potvrdno. Premda je važno da lijecnici dijagnosticiraju
i lijece istinske mentalne bolesti, Heathova naglašava da su takvi
upitnici toliko opceniti da bi precesto mogli zdrave ljude proglasiti
bolesnima. Istice da su mnogi slucajevi depresije relativno blagi te da
prolaze za nekoliko mjeseci, no, unatoc lome, neke procjene govore
da se antidepresivi milijunima ljudi propisuju po nekoliko godina ili
cak duže.
Dr. Heath kaže kako je važno da lijecnici pronadu vremena i
saslušaju svoje pacijente, od kojih mnogi, prema njezinu mišljenju,
ne žele da se njihove teškoce svedu na jednostavan problem razine
serotonina u mozgu. U svakodnevnom se radu susrece s mnogim
izvorima emocionalne boli, ukljucujuci ljude koji proživljavaju
duboku patnju, gubitak voljene osobe, ugroženost radnog mjesta,
odnos s partnerom koji ih zlostavlja, ili sumorno, pretrpano i opasno
ozracje u domu. Mnogi ljudi svim silama nastoje pronaci smisao u
svojoj patnji i mnogi razvijaju sposobnost da izadu nakraj s njom.
Heathova, suradnica Kraljevskog koledža opce medicine i
Britanskog medicinskog glasnika, ne prihvaca obrazac "tableta
za svaku boljku" prema kojem se pacijentova boljka shvaca kao
"kvar" koji ce lijecnik "popraviti". Ona, umjesto toga, svoj kontakt
s pacijentom shvaca kao dio mnogo složenijeg odnosa. Cilj joj je
postici obostrano slaganje o mjeri u kojoj osoba svoje teškoce želi
shvatiti kao medicinski problem koji bi mogao zahtijevati lijecenje. A
ako se pokaže potreba za lijecenjem, poseže u vrlo široko podrucje
rješenja, koja obuhvacaju lijekove i psihoterapiju, a ciju djelotvornost
potvrduju valjani dokazi. Ljudima katkad savjetuje da ispisu ili
ispripovijedaju pricu o svojoj patnji i boli, a u nekim slucajevima
preporucuje cak i plesni tecaj ili povecanu tjelesnu aktivnost -
strategije koje se ne promicu onoliko intenzivno koliko predstavnici
farmaceutskih kuca promicu biokemijski pristup.
Istraživanja provedena u nekoliko država otkrivaju da oko 80%
lijecnika još uvijek redovito prima predstavnike farmaceutskih kuca,
iako ih lijecnici poput dr. lone Heath i Kanadanina dr. Warrena Bella
ne primaju. Bell je obiteljski lijecnik u malom ruralnom gradicu u
unutrašnjosti Britanske Kolumbije, a lice mu se grci u grimasu dok
govori kako su mu se predstavnici farmaceutskih kuca ulagivali i
dodvoravali dok je bio mlad stažist. "Duboko me vrijedalo što ljudi
nisu ljubazni prema meni zbog onoga tko sam, vec zbog uloge koju
igram u društvu. Mislim da je to bio moj prvi kontakt s ljudima koji
su me shvacali kao politicki entitet, a ne kao osobu. To mi je silno
smetalo."
Cim je zapoceo sa svojom praksom, prekinuo je sve veze s
marketingom farmaceutske industrije. U njegovu uredu nema
logotipa, a u 27 godina lijecnickog staža nijednom nije primio
predstavnika farmaceutske kuce. Nasmije se kad pomisli na svoje
kolege "izgubljene i beznadno zatocene u svijetu farmaceutskog
blebetanja... Cak se ni inteligentni, upuceni ljudi ne uspijevaju izvuci
iz tog mora farmaceutskih logotipa".
Bell i Heathova nisu jedini lijecnici na koje ne utjece farmaceutski
marketing. Njujorška skupina No Free Lunch vec neko vrijeme
provodi globalnu kampanju u tom smjeru isticuci slogan "Samo
reci ne predstavnicima farmacije" i glasovitu "amnestiju kemijskih
olovaka" poticanje lijecnika na vracanje kemijskih olovaka i ostalih
reklamnih sitnica farmaceutskim tvrtkama. Ta je aktivisticka skupina
vec ostvarila poveliki uspjeh. Djelomicno nadahnuta skupinom No
Free Lunch, Americka udruga studenata medicine koja broji 50
tisuca clanova, prije nekoliko je godina pokrenula vlastitu kampanju
"oslobadanja od predstavnika farmacije", pozivajuci na iskorjenjivanje
svih oblika podmicivanja.
Vratimo se njujorškom kongresu Americke psihijatrijske udruge,
na koju skupina No Free Lunch još nije osobito utjecala. Veceras bi
psihijatri u raskošnoj plesnoj dvorani hotela Sheraton trebali slušati
idejnoga vodu koji ce im govoriti o anksioznim poremecajima.
Održavanje ergele idejnih voda važna je sastavnica industrijskih
marketinških strategija, bez obzira je li rijec o depresiji ili bilo kojem
drugom stanju. Kvaliteta te ergele znatno ovisi o terenskom poslu
što ga obavljaju predstavnici poput Michaela Oldanija, koji cesto
procjenjuju koliko je mladi lijecnik sposoban utjecati na svoje kolege
u izravnim kontaktima, u sklopu dnevnih vizita.
Predstavnik može izdvojiti perspektivne kandidate kao
potencijalne idejne vode, a potom im povjeriti kakav mali govornicki
zadatak kako bi ih iskušao. Ako se pokažu sposobnima, mogli bi biti
placeni za redovito držanje govora u malim, lokalnim okružjima te
promicati najnoviji lijek u pripremi. Uz malo srece, idejni se vode
s vremenom mogu naci na popisu promotora neke farmaceutske
tvrtke te dobivati tisuce dolara za odlaske na važne skupove (kao što
je kongres Americke psihijatrijske udruge u New Yorku) na kojima
svoje medunarodne kolege izvješcuju o najnovijoj bolesti.
Veze s idejnim vodama toliko su važne da neke marketinške
tvrtke cak racunaju na "povrat ulaganja" koja farmaceutska tvrtka 69
može ocekivati od takva oblika promidžbe. Uspješnost idejnoga
vode može se pratiti tajnim mjerenjem utjecaja njegovih poruka
na obrasce propisivanja lijekova onih koje odredeni idejni voda
"educira". Oldani se iz vremena provedenog u farmaceutskoj
industriji sjeca da su najbolji promotori bili oni koji su ostavljali dojam
uravnotežene poruke - koji nikada nisu otvoreno zagovarali odredeni
lijek. Sudionici takvih edukacijskih ili znanstvenih seansi uopce nisu
bili svjesni da im se nešto prodaje. Najuspješniji idejni vode - ili
"zagovornici proizvoda", kako ih naziva industrija - doista su znali
"obraditi" gomilu ljudi i "prodati bez prodavanja".
Prema objektivnoj analizi, jedan od razloga zbog kojeg su lijecnici
diljem svijeta tako spremno prihvacali selektivne inhibitore ponovne
pohrane serotonina bila je cinjenica da je trud predstavnika poput
Oldanija bio poduprt uvjerljivošcu idejnih voda s podrucja psihijatrije,
koji su ujedno bili na platnom popisu proizvodaca lijekova. Kad se
znanstvene cinjenice o skromnoj dobrobiti tih lijekova te njihovi
ozbiljni škodljivi utjecaji usporede s oduševljenim marketinškim
porukama koje se promicu više od deset godina, mnogi psihijatri
danas moraju osjecati stid. Premda je njihova specijalnost vjerojatno
zamršenija od vecine drugih, ista mreža financijskih veza postoji u
gotovo cijelom medicinskom svijetu. U educiranju lijecnika pomocu
uštipaka malo je specijalnosti izostavljeno.
U slucaju stanja kao što je depresija, pokušaj odvajanja
marketinga od znanosti nije uvijek bio lak zadatak jer mnogi ljudi
doista pate od istinskih mentalnih poremecaja. Mnogima se znatno
može pomoci lijekovima, a mnogi s ozbiljnim problemima ne primaju
potrebnu terapiju. Osim toga, mnogi lijecnici koji tijesno suraduju
s farmaceutskim tvrtkama, iznimno su motivirani postupati onako
kako je najbolje za pacijente, a njihove veze s industrijom ne moraju
biti neprimjereno komercijalne, vec mogu odražavati zajednicki
profesionalni interes. Situaciju još složenijom cini rasprava o tome što su "nezaclovoljena potreba" i "zadovoljena ne-potreba" u odnosu na
depresiju i druge mentalne bolesti.
Medutim, katkad se najprirodniji i posve normalni životni procesi
"prodaju" kao medicinska stanja koja valja lijeciti lijekovima. A katkad
marketing postaje još mocniji i djelotvorniji zahvaljujuci neopisivoj
caroliji slavnih osoba u ulozi "prodavaca".
Nema komentara:
Objavi komentar