U ovom poglavlju ukratko cemo predociti teorije
zapadnog znanstvenog svijeta glede funkcije
respiratornih organa i uloge koju ima u ljudskom
sustavu. U sljedecim cemo poglavljima prikazati druge
teorije i utvrdene cinjenice istocnih škola filozofije i
njihovih istraživanja. Istok prihvaca teorije i cinjenice
zapadnog svijeta jer su mu one vec odavno poznate.
Uz to nadodaje mnogo toga što na Zapadu za sada
još nije prihvaceno ali što ce zapadni znanstvenici ipak
otkriti, nazvati novim imenom i predociti svijetu kao veliku istinu.
Prije nego li pocnemo s proucavanjem zapadne
ideje možda je najbolje predociti kratki opis organa
za disanje i citavog respiratornog sustava.
Organi disanja sastoje se od pluca i „prolaza" koji
zrak dovode do njih. Dva plucna krila nalaze se u
torakalnoj šupljini, svako s jedne strane središnjeg
pravca tijela; razdvojena su srcem, velikom krvom
pumpom i vecim „zracnim cijevima". Svako se plucno
krilo slobodno i nesmetano pruža u svim pravcima
osim u hilusu koji se sastoji od bronhija, arterija i
vena koje pluca povezuju s dušnikom i srcem. Pluca
su spongiozna i porozna, a plucno je tkivo vrlo
elasticno. Prekrivena su finom, delikatnom ali cvrstom
plucnom maramom poznatom kao pleura jedan list
koje blisko prianja uz pluca a drugi uz unutrašnjost
stijenke prsne šupljine. Pleura izlucuje tekucinu koja
omogucuje unutrašnjim stijenkama lagano medusobno
klizanje tijekom samoga cina disanja.
Zracni se prolazi sastoje od unutrašnjosti nosa,
ždrijela, grla, dušnika ili traheje i broha. Kada dišemo
uvlacimo zrak kroz nos u kojemu se zagrijava u dodiru
sa sluznicom koja je prožeta krvnim žilama i bogato
opskrbljena krvlju. Nakon prolaska kroz ždrijelo i grlo
zrak prolazi kroz dušnik ili traheju koji se na koncu
dijeli u manje cijevi koje nazivamo bronhijima.
Bronhiji se ponovno dijele i završavaju malenim zracnim mjehuricima (plucne alveole) broj kojih je
doista velik. Kada bi se opna plucnih alveola izravnala,
prekrila bi površinu od cetrnaest tisuca stopa.
Zrak se u pluca uvlaci aktivnošcu ošita
(dijafragme), velikog i jakog mišica koji dijeli prsnu
(torakalnu) šupljinu od trbušne (abdominalne).
Aktivnosti dijafragme gotovo su automatske, jednako
kao i srca, premda se ošit može transformirati u mišic
koji je u izvjesnoj mjeri pod utjecajem napora volje.
Tijekom svoje ekspanzije ošit podiže grudni koš i
proširuje pluca pa zrak ulazi u, na taj nacin, stvoreni
vakum. Relaksacijom grudnoga koša pluca se skupljaju
i zrak iz njih izlazi.
Prije nego li razmotrimo što se dogada sa zrakom
u plucima, proucimo na trenutak cirkulaciju krvi. Kao
što znate, srcani mišic pokrece krv u arterijama a potom
i u kapilarama. Na taj nacin krv dolazi do svakog dijela
tijela kojega vitalizira, hrani i jaca. Tada se mrežom
kapilara odvodi u vene, njima do srca a zatim opet
dospijeva u pluca.
Krv koja pocinje svoje arterijsko putovanje svijetlo
je crvene boje, obogacena život davajucom kvalitetom
i osobinama. Krv koja se vraca natrag u srce tamna je,
siromašna i ispunjena otpadnim tvarima tjelesnoga
sustava. Pocinje kao svježa i okrepljujuca struja
planinskih brzaka. Vraca se kao voda otpadnih kanala.
Necista krv ulazi u desnu srcanu pretklijetku (atrij).
Kada se pretklijetka ispuni krvlju, kontrahira se i
odvodi tijek krvi u desnu srcanu klijetku (ventrikul)
koji svojom kontrakcijom potiskuje krv u pluca u
kojima se ona milijunima krvnih žilica dovodi do
plucnih alveola o kojima smo govorili.
Dakle, necista krv rasprostranjena je izmedu
milijuna sitnih plucnih alveola. Udisajem se uvlaci
zrak i kisik iz njega dolazi u dodir s onecišcenom krvi
kroz tanke stijenke krvih kapilara zidovi kojih su
dovoljno cvrsti da zadrže krv i dovoljno tanki i
propusni da dopuste prolazak kisika. Kada kisik dode
u dodir s krvlju dogada se neka vrsta sagorijevanja;
krv veže kisik i oslobada ugljicni dioksid stvoren iz
otpadnih produkata i otrovnih supstancija koje je krv
sakupila u svim dijelovima tjelesnoga sustava. Tako
obogacena i procišcena kisikom krv se dovodi do srca.
Ponovno je bogata, crvena i svijetla, zasicena život
davajucim kvalitetama i osobinama. Ulazi u lijevu
srcanu pretklijetku (atrij) a iz nje u lijevu klijetku
(ventrikul), odakle ponovno arterijskim spletom
krvnih žila odlazi donijeti život svim dijelovima tijela.
Utvrdeno je da u jednome danu tijelom, dakle tijekom
dvadeset i cetiri sata, oko 16 000 litara krvi prode kroz
krvne kapilare gdje se krv izlaže kisiku i udahnutom
zraku. Zamislivši se samo i na trenutak nad tim
sicušnim detaljem ne možemo se ne zacuditi i zadiviti
nad beskrajnom brižljivošcu i inteligencijom Prirode.
Sve dok dovoljna kolicina svježega zraka ne ude u
pluca, necisti tijek venozne krvi ne može biti procišcen.
Posljedica toga nije samo lišavanje tijela hranjivih
sastojaka nego se takoder i otpadni produkti, do cijeg
bi oslobadanja trebalo doci, ponovno vracaju u
cirkulaciju, trujuci tjelesni sustav. Necist zrak djeluje
na jednaki nacin samo u nešto manjem opsegu. Takoder
se može primijetiti da, ukoliko osoba ne udiše dovoljnu
kolicinu zraka, „rad krvi" nije ispravan što rezultira
nedovoljnom ishranom tijela i stvaranjem bolesti;
organizam pocinje patiti od jednog stanja koje bismo
mogli nazvati nesavršeno zdravlje. Krv osobe koja
neispravno diše je plavkaste, tamne boje. Nedostaje joj
punoca crvene, ciste arterijske krvi. Cesto je to
ocitovano u izgledu osobe. Naglašena je blijedoca i
slabija cirkulacija krvi. Ispravno disanje pospješuje
cirkulaciju i rezultira cistim i sjajnim izgledom. Cak i
samo malo razmišljanja pokazat ce nam vitalnu važnost
ispravnog disanja. Ukoliko krv nije u potpunosti
procišcena regenerativnim procesom u plucima, ulazi
u arterijski krvotok u lošem, neprirodnom stanju,
nedovoljno cista i nepotpuno ocišcena od necistoca
koje je preuzela na svom povratku u srce i pluca.
Ukoliko ove otpadne supstancije organizma ponovno
udu u tjelesni sustav, zasigurno ce se ocitovati u nekoj
od bolesti tijela, ili u formi bolesti krvi illi u bolesti
koja nastaje kao posljedica nepravilnoga rada
nepotpuno ishranjenog organa ili tkiva.
Kada je krv na ispravan nacin izložena zraku u
plucima, ne samo da se rješava nakupljene necistoce i
nakupljena štetnog ugljicnog dioksida vec takoder
uzima i apsorbira odredenu kolicinu kisika kojega
donosi svim dijelovima tijela u kojima je on
neophodan da bi priroda mogla na ispravan nacin
izvršiti svoj proces. Kada kisik dode u dodir s krvlju,
sjedinjuje se s hemoglobinom i odlazi do svake stanice
tkiva, mišica i organa koje osvježuje i jaca. Istrošene i
stare stanice nadomještavaju se novim materijalima koje
Priroda zamjenjuje prema svojoj potrebi. Arterijska krv
ispravno izložena zraku, sadrži oko 25% slobodnog
kisika.
Vitalizacija kisikom ne odnosi se samo na tjelesna
tkiva i organe. I probava, takoder, ovisi o odredenom
zasicenju hrane kisikom što se dogada jedino kada kisik
iz krvi dolazi u dodir s hranom stvarajuci odredeni
oblik izgaranja. Stoga je nužno odgovarajucu kolicinu
kisika unijeti u pluca. Sve to govori u prilog cinjenici
da se slaba pluca i slaba probava cesto javljaju skupa.
Da bismo shvatili cjelovitu važnost ove tvrdnje
moramo imati na umu cinjenicu da citavo tijelo uzima
hranjive sastojke iz apsorbirane hrane te da poremecena
ili nedostatna apsorpcija hranjivih sastojaka uvijek
znaci nedovoljno ili nepotpuno nahranjeno tijelo. Cak
i sama pluca ovise o istom izvoru ishrane; premda je
apsorpcija putem nesavršena disanja nepotpuna a pluca zauzvrat oslabljena, ona vremenom još više slabe i u
nemogucnosti su izvršavati svoj rad na zadovoljavajuci
nacin. Posljedica toga je daljnje slabljenje tijela.
Svaki
komadic, djelic hrane i pica mora doci u dodir s
kisikom prije nego li prijede u probavni trakt u kojem
se apsorbiraju potrebni hranjivi sastojci i prije nego li
se odgovarajuci tjelesni produkti tjelesnog sustava
reduciraju na odgovarajuci oblik i eliminiraju iz
organizma. Nedovoljna kolicina ili manjak kisika
oznacava nedostatnu ishranu, nepotpuno eliminiranje
štetnih sastojaka i slabije zdrastveno stanje. I doista -
„disanje je život".
Izgaranje koje nastaje uslijed promjene u
neiskorištene otpadne produkte stvara toplinu i
izjednacuje temperaturu tijela. Ljudi s dobrim disanjem
nisu skloni prehladama i opcenito imaju obilje tople
krvi koja im omogucuje otpornost prema promjenama
vanjske temperature.
Povrh svega što je receno, važno je napomenuti
da važan dodatak samome cinu disanja daje vježbanje
unutarnjih organa i mišica, osobinu koju zapadni
autori koji pišu o ovoj temi obicno previdaju, ali koju
yogini u cijelosti prihvacaju i uvažavaju.
Nepotpuno ili plitko disanje tek samo s dijelom
aktiviranih plucnih alveola, znaci da je velik dio
plucnih kapaciteta neiskorišten. U tom slucaju citav
tjelesni sustav pati sukladno kolicini nedovoljno zasicene krvi kisikom ili receno drukcije, razmjerno
manjku kisika ili suboksidaciji. U svom uobicajenom
stanju životinje dišu prirodno a jednaki je slucaj i s
primitivnim covjekom. Medutim, neprirodan i
nenormalan nacin života koji je modernom covjeku
nametnula moderna civilizacija, sjena koja se nadvila
nad naše moderno civilizirano društvo, lišila nas je i
uskratila nam prirodnu naviku disanja. Ljudski rod
trpi posljedice toga neprirodnog stanja i pati. Covjekov
jedini fizicki spas je „povratak prirodi"!
Nema komentara:
Objavi komentar