U mnogim slučajevima stres potiskuje funkcije imunološkog sustava, no katkad djeluje i stimulativno
Imunološki sustav jedan je od najsloženijih sustava u našem tijelu. Sastoji se od tonzila, limfnih čvorova, slezene, timusa, koštane srži. Čine ga i leukociti (bijele krvne stanice), primjerice limfociti, monociti i bazofili, kao i druge specijalizirane stanice, makrofazi i mastociti. Glavna mu je uloga da tijelo štiti od različitih infekcija i malignih oboljenja i da regulira proces cijeljenja.
Glavno svojstvo kojim se postiže takvo djelovanje upravo je sposobnost razlikovanja "vlastitog" od "stranog". Dakle, imunološki sustav štiti nas od štetnih virusa i bakterija koje prepoznaje kao "strane" i tako pomaže očuvanju našega integriteta i dobrog zdravlja. No, oslabljeni imunološki sustav može dovesti do različitih virusnih infekcija (npr. obična prehlada, gripa, SARS), kroničnih bakterijskih infekcija, gljivičnih infekcija, malignih oboljenja, kroničnih proljeva i sporog zacjeljivanja rana.
Nasuprot tome, postoje stanja kad imunološki sustav djeluje jače negoli je potrebno, pa nastaju različite alergijske reakcije ili, pak, ne razlikuje dobro "vlastito" od "stranog", pa počinje s napadom na vlastite stanice i tkiva. To potiče razvoj različitih autoimunih bolesti kao što su lupus, reumatoidni artritis, dijabetes, psorijaza i slično.
Što nam nosi stres
Životno važna funkcija svakog organizma je održavanje homeostaze, tj. unutarnje ravnoteže. Tu vrlo osjetljivu ravnotežu biokemijskih i fizioloških procesa u tijelu narušava djelovanje raznolikih stresora kao što su bolesti, ozljede i izlaganje ekstremnim temperaturama. Uz njih, homeostazu mogu ugrožavati i različiti psihološki čimbenici poput straha, društvene izolacije, pretjerana obima posla i sl. Kao odgovor na stres, u organizmu se aktiviraju složeni mehanizmi prilagodbe, kako bi se održala homeostaza i uklonio stres. Općenito, posljedice djelovanja stresa mogu se očitovati na dva načina. U najpovoljnijem slučaju, nakon uklanjanja stresnog čimbenika organizam je sposoban uspostaviti prvobitnu ravnotežu i stres ne ostavlja nikakve posljedice. U drugom slučaju, tijekom prilagodbe na stres dolazi do promjene u funkciji (hiper ili hipoaktivnost) ili čak oštećenja stanica, tkiva i sustava.
Već je dugo poznato da stres snažno utječe na imunološki sustav. Obično se misli da je njegov utjecaj isključivo štetan. No, djelovanje stresa na imunitet je dvojako. U mnogim slučajevima potiskuje funkcije imunološkog sustava, a ponekad, upravo suprotno, djeluje stimulativno. Kratkotrajni stresori (ubodi, ozljede...) tako povoljno utječu na imunološki sustav jer mobiliziraju stanice kako bi dospjele do oštećenog tkiva, upravo tamo gdje su potrebne. Međutim, kronični, dugotrajni stres potiskuje imunološki sustav. Što stres dulje traje, pozitivne prilagodbene promjene u imunološkom sustavu zamjenjuju negativne, u početku na staničnoj razini, a zatim u imunološkoj funkciji u širem smislu. U krajnjem slučaju kronični stresni uvjeti dovode do potiskivanja svih imunoloških funkcija koje je moguće mjeriti.
Oksidativni stres - To je primjer fiziološke promjene u organizmu koja je vrlo često i prvi korak u slijedu promjena koje dovode do metaboličkog stresa, što je uzrok nastanka sa stresom povezanih bolesnih stanja. Smatra se da je oksidativni stres, ako se ne kompenzira, jedan od najvažnih razloga oštećenja funkcija svih stanica, pa i stanica imunološkog sustava.
Regulacija cijeloga imunološkog sustava postiže se specijaliziranim molekulama koje odašilju poruke, tzv. citokinima. Svaka imunološka stanica sintetizira citokine koji djeluju stimulativno, kao i one koji djeluju inhibitorno (koče), a oslobađa ih prema potrebi. Stoga je za optimalno funkcioniranje imunološkog sustava prijeko potrebno osigurati uravnoteženo izlučivanje citokina, što ovisi o unutarnjoj ravnoteži u samoj imunološkoj stanici, a ključnu ulogu u tim procesima imaju endogeni antioksidansi (skvalen i glutation). Do promjene u ravnoteži može doći kad se, primjerice, zbog kontakta s virusom gripe otpušta velika količina slobodnih radikala, što je jedan od mehanizama borbe protiv stranih agensa. Tijekom normalna imunološkog odgovora, mehanizmom prilagodbe poveća se količina antioksidansa i tako se održava ravnoteža. Ako pak nije moguće osigurati internu sintezu dovoljne količine antioksidansa (vrlo često kod starijih osoba, osoba koje boluju od nekih kroničnih bolesti itd.) koji bi ih neutralizirali, dolazi do oksidativnog stresa, što može direktno uništiti stanicu ili potaknuti njezinu apoptozu (programiranu smrt stanice). Naime, u oksidativnom stresu dolazi do prekomjerne ekspresije citokina. Umjesto da se imunološki sustav uravnoteži i uspori, on postaje prekomjerno pobuđen, dolazi do zatvorenog kruga i pomak od ravnoteže postaje sve veći. Štetne posljedice su dvostruke. Pojavljuju se autoantitijela (antitijela protiv vlastitih bjelančevina) i oštećuje se tkivo induciranog citokinima. Krajnja posljedica tog slijeda metaboličkih reakcija je razvoj autoimunih bolesti i ubrzano starenje.
Kako se obraniti
U uvjetima moderna načina života, zagađenja, svakodnevnih migracija ljudi, nije jednostavno zaštititi imunološki sustav. Sprječavanje širenja mikroorganizama (higijena ruku i dezinfekcija predmeta opće upotrebe) samo je prvi korak. Organizmu treba osigurati dovoljno sna, tjelesne aktivnosti i dovoljno tekućine, uravnotežena zdrava prehrana bogata voćem i povrćem, mineralima, vitaminima, antioksidansima i esencijalnim masnim kiselinama, a istodobno siromašna šećerima. Ne smije se zanemariti ni utjecaj psihološko-socijalnih čimbenika kao što su pozitivan životni stav, komunikativnost i društvenost.
Pritom valja voditi računa o tome da je imunološki sustav starijih osoba, kao i onih koji već boluju od neke bolesti, puno osjetljiviji na promjene do kojih dovodi stres, pa stoga njihovoj zaštiti treba posvetiti posebnu pozornost. Globalni i osobni cilj u borbi protiv infektivnih i drugih bolesti je da činimo sve što je u našoj moći kako bismo osigurali djelovanje vlastitih jedinstvenih mehanizama za otpornost na bolesti i imunitet.
Autor:
dr. sc. Nataša Maršić, dipl. inž. molekularne biologije
Nema komentara:
Objavi komentar