Teškoće jetre u modernom svijetu
Nema nikakve sumnje da je svijet današnjice posve drukčiji od svijeta u kojem se razvijao moderan čovjek. Kroz tisuće godina, sve strane tvari (ksenobiotici) s kojima se čovjek susretao dolazile su iz biljnog svijeta. Neke otrovne biljke naučili smo izbjegavati zahvaljujući iskustvu, dok su druge sadržavale spojeve koje je naša jetra naučila prerađivati bez većih metaboličkih napora. No, tada je došlo moderno doba. Čovjek je stvorio stotine tisuća novih kemijskih spojeva, mnogih do tada nepostojećih u prirodi. Tisuće takvih spojeva koristimo kao da su oduvijek bili s nama. Neki od njih dio su naše prehrane (od boja, aroma, do konzervansa), a drugi su lijekovi, koje s više ili manje uspjeha koristimo za liječenje ili uklanjanje simptoma bolesti. Cijelu plejadu spojeva ljudi profesionalno susreću u svojim zanimanjima, tiskarama, kemijskoj, tekstilnoj i farmaceutskoj industriji, autolakirnicama i mnogim drugim mjestima. Čak i ako pretpostavimo da je većina tih spojeva malo škodljiva, ostaje činjenica da moderna civilizacija ipak nameće sasvim drukčiji unos stranih molekula od onog kakav su imali naši pradjedovi. Htjeli ili ne, moramo ih ukloniti iz organizma.
Jetra, organ s druge strane ove priče, prilično je fascinantna. Uspješno se nosi sa svom tom šumom spojeva. Nije jetra samo kemijska tvornica. To je metabolički, imunološki i probavni organ, kojem je s vremena na vrijeme potrebno pomoći kad je stisnu neprirodan način života ili bolesti. Međutim, unatoč agresivnom marketingu dodataka prehrani i lijekova, današnja medicina olako je potisnula preventivno pomaganje jetri i njezinu pridruženom organu, žučnom mjehuru. Možda je vrijeme da poslušamo mudrost svih tradicionalnih medicina na planetu koje su iznimnu pažnju poklanjale zdravlju tih organa. Golem broj ljekovitih biljaka odabran je upravo zbog povoljna djelovanja na jetru i njima su se liječile brojne bolesti koje s današnjeg aspekta nemaju previše veze s jetrom. Razmislimo o promjeni ovog stava kroz upoznavanje još jedne svete biljke - sikavice.
Od biljke Svete Marije do moderne farmakologije
Sikavica (osljebod, Silybum marianum (L.) Gaertn., Asteraceae) je u većini mediteranskih kultura vezana uz Svetu Mariju i mlijeko koje se prolilo po ovoj biljci dok je dojila Isusa. Jedan od francuskih naziva je Lait de Notre-Dame ili Marijino mlijeko. Sličan mit postojao je u staroj Grčkoj i bio vezan uz Heru. Nekoć ljudi nisu olako posvećivali biljke svetim osobama. One su to morale zaslužiti iznimnom ljekovitošću, poput gospine trave i gospina plašta.
Sikavica je do dva metra visoka, trnovita, zeljasta dvogodišnja biljka. Crveno-ljubičasti cjevasti cvjetovi združeni su u kuglaste glavice obavijene snažno trnovitim ovojnim listovima. Iz cvjetova se razvijaju tamno sivi do crni sjajni plodovi (roške), s čuperkom svilenkastih dlaka na vrhu, koje služe za rasprostranjivanje. Samonikla je u Sredozemlju, a uzgaja se u cijelom svijetu. U medicini se koristi plod.
Kroz brojna ispitivanja uvidjelo se kako je biljka slabije učinkovita kao infuz ili dekokt (čaj), jer se aktivni spojevi slabo otapaju u vodi. Nekoć popularne tinkture potisnuli su moderni pripravci spravljeni od suhih standardiziranih ekstrakata.
Kemijski spojevi zaduženi za djelovanje su flavanolignani, u farmaceutskoj praksi olako nazvani kao silimarin, što katkad ostavlja dojam kako je silimarin jedan spoj. Silimarin je kompleks različitih spojeva (silibina A i B, izo-silibina A i B, silikristina i silidianina). Sadrži i flavonoide poput kvercetola i taksifolina. Premda nema praktičnog značenja, sjemenke sadrže i iznimno kvalitetno biljno ulje bogato linolnom kiselinom i sterolima. Kako to i biva u biljnom svijetu, ne postoji jedan spoj čiju bismo ljekovitost posebno istaknuli, nego svi zajedno ostvaruju više bioloških učinaka koji dovode do ljekovitog djelovanja, a to je regeneracija jetre i njezina zaštita od oštećenja izazvanog različitim uzrocima.
Čitajući velik broj znanstvenih radova koji su pokušali rasvijetliti farmakologiju ove biljke, moram priznati da vrlo malo njih može jasno uputiti na njezin mehanizam djelovanja. Zna se da ekstrakt sikavice sprječava oštećenja različitih tipova stanica u kulturi i oštećenja jetre u eksperimentalnih životinja, povećava sintezu proteina i nukleinskih kiselina u stanicama i pojačava regeneracijske procese. Smatralo se da su u to upleteni mehanizmi koji sprječavaju nastanak opasnih metabolita u jetrenim enzimima citokromima koji, među ostalim, obrađuju i štetne tvari.
Objavljeni su brojni radovi o antioksidativnim učincima ekstrakta sikavice, no flavonoidi i flavanolignani su tvari koje in vitro lako iskazuju antioksidativne učinke, koji često nemaju veze sa stvarnim djelovanjem u ljudskom tijelu. U znanstvenom smislu, mit o antioksidansima prestao je imati prijašnji kredibilitet i postao je više marketinški termin.
Vrlo vjerojatno sikavica ostvaruje i imunomodulatorne učinke, sprječavajući imunološki sustav da svojim djelovanjem razori tkivo jetre, a flavonoidi i flavanolignani su poznati spojevi koji ostvaruju takve učinke.
Kako god bilo, kliničkim ispitivanjima dokazano je kako ekstrakt sikavice usporava proces propadanja jetrenog tkiva i djeluje regenerirajuće. Kronična upotreba različitih lijekova, nepravilna prehrana, profesionalna izloženost opasnim kemikalijama, oštećenja jetre izazvana sintetskim i biljnim otrovima (poput otrova gljiva koji napadaju jetru), virusni i autoimuni hepatitis - sve su to stanja koja zahtijevaju dulju primjenu sikavice.
Kako se koristi i koliko je sigurna
Najčešće se komercijalno proizvodi kao suhi standardizirani ekstrakt u obliku kapsula ili tableta. Prema europskim propisima, trebalo bi dnevno uzeti količinu ekstrakta koji sadrži 200 do 400 mg silimarin grupe spojeva.
Kako je sikavica posve neškodljiva i podesna za dugotrajnu upotrebu, ako je potrebno, uvijek bi trebalo razmisliti o upotrebi najveće propisane doze, a ne najmanje. Moderni terapijski sustavi pokušali su poboljšati apsorpciju tvari iz sikavice, pa na tržištu postoje pripravci sa silimarinom u lecitinskom kompleksu koji to omogućuje. Sikavica ulazi i u složene pripravke s više biljnih vrsta, poput Iberogasta, koji djeluju na probavni sustav.
Treba upamtiti kako postoje dvije grupe ljekovitih biljaka koje djeluju na jetru - velika grupa potiče proizvodnju ili lučenje žuči, dok druga, manja direktno štiti jetru od oštećenja. Sikavica ne povećava lučenje žuči, nego samo djeluje hepatoprotektivno. Stoga ju je mudro koristiti s biljkama koje djeluju na lučenje žuči, poput lista artičoke, u obliku SIPF pripravka, kako bi se povećala učinkovitost.
Možemo zaključiti kako je sikavica sigurna i netoksična biljka, koja nema jasnih kontraindikacija, a unatoč tome što djeluje na jetru, uglavnom se ne kosi s primjenom lijekova.
Autor:
dr. sc. Stribor Marković, fitoaromaterapeut, član Centra Cedrus
Nema komentara:
Objavi komentar