Pretraži ovaj blog

ponedjeljak, 14. prosinca 2009.

Kad je u obitelji depresivac

Kad je u obitelji depresivac

Umjesto potpore obitelji i prijatelja, depresivac većinom nailazi na nerazumijevanje, prijekor, podsmijeh i izbjegavanje

Depresija je bolest koja izaziva neke od najtežih patnji koje čovjek može iskusiti. Odgovorna je za najveći broj izvedenih suicida i pokušaja suicida (65 - 70 posto) te izrazito umanjuje kvalitetu života.

Unatoč tegobama, kod vrlo malog postotka oboljelih (10 - 30 posto, ovisno o sredini) uslijedi pravodobna dijagnoza te ispravno i dovoljno dugo liječenje. Jedan od razloga za takav paradoks je vrlo slaba informiranost javnosti o prirodi depresije i mogućim terapijama. Što je sredina kulturno i gospodarski zaostalija, to je neshvaćanje depresije raširenije, a time su manja mogućnost da pacijent dobije ispravnu dijagnozu i terapiju.

Malo koja bolest nosi toliku stigmu, a privlači toliko malo suosjećajnosti kao depresija. Iako obitelj i prijatelji moraju depresivnoj osobi pružiti maksimalnu potporu i utjehu te voditi računa da redovito uzima propisanu terapiju, depresivac u većini slučajeva nailazi na nerazumijevanje, prijekor, podsmijeh i izbjegavanje.
Da ne dožive diskriminaciju, mnogi depresivci svoje stanje uz napore taje od okoline, što obično podrazumijeva i izbjegavanje liječnika i propuštanje terapije.

Kad mozak „boli”

Ljudi lakše prihvaćaju spoznaju da imaju depresiju ili neku srodnu bolest, poput bipolarnog poremećaja (manične depresije) ili anksioznosti (tjeskobe) kad im se objasni da ta stanja u pravilu nisu psihotična, da su biološke prirode kao i svaka bolest, da od njih boluju stotine milijuna ljudi na svijetu te da postoje djelotvorne i bezbolne terapije.

Mnogi se odluče na terapiju kad shvate da je depresija tjelesna bolest kao i dijabetes, visoki tlak ili artritis, te da je ona bolest dijelova mozga i žlijezda koje reguliraju raspoloženje.
U mozgu postoji centar za raspoloženje, skup struktura koji služe za održavanje duševnog blagostanja. Raspoloženje je jedna od vitalnih funkcija zato što donosi želju za životom. Kad je raspoloženje kronično i duboko narušeno, dolazi do želje za smrću, na koju mnogi reagiraju tako što si sami pokušavaju oduzeti život, ili tako što se zapuštaju ili izlažu smrtonosnim rizicima.
Depresija može biti kronična, doživotna, a može se javiti jednokratno, bilo spontano ili nakon proživljenog stresa, te se povući spontano ili uz pomoć terapije.
Dobra farmakološka terapija uz vitamine i minerale, kvalitetna prehrana bogata složenim ugljikohidratima te svježim voćem i povrćem, mahunarkama i integralnim žitaricama, uredno spavanje, redovno kretanje, humoristički sadržaji, hobiji i bogat društveni život mogu omogućiti i kronično depresivnoj osobi da se osjeća dobro i vodi zadovoljavajući život.

Kad obitelj ne shvaća...

Predrasude i zablude o depresiji mogu se podijeliti u dvije skupine: u jednu spadaju ignorantsko nepriznavanje depresije kao bolesti, umanjivanje njezine ozbiljnosti i omalovažavanje pacijentovih patnji; druga obuhvaća mišljenja da je depresija oblik ludila (psihoze).
„Moj otac mjesecima nije prihvaćao ili shvaćao da su moja tuga, potištenost, plačljivost i bezvoljnost znakovi da sam bolesna i da mi treba liječnička pomoć. Samo bi me prekoravao, tjerao da se ‘trgnem’ i da prestanem nešto izigravati. Kad sam spomenula psihijatra, govorio je kako neće da se pročuje kako mu je kćer luda. Srećom, otišla sam u Zagreb na studij gdje sam samoinicijativno potražila liječničku pomoć”, priča Valerija s jednoga našeg otoka.
Valerija se nakon dulje terapije antidepresivima oporavila i već se tri godine dobro osjeća. Ocu je poslala članke o depresiji iz različitih časopisa, uključujući i Vaše zdravlje. „Mislim da je shvatio koliko je bio u krivu i ispričao mi se zbog nerazumijevanja.”
Tko zna koliko je depresivnih osoba od članova obitelji, da ne spominjemo poslodavce ili suradnike, umjesto svesrdne podrške dobilo optužbe za „simuliranje” ili uvrede da su „ludi”? Iako je takvo postupanje u pravilu motivirano neznanjem ili strahom od nepoznatoga, a ne zlom namjerom, u njemu postoje elementi kaznenog djela, baš kao i u sprječavanju oboljelih da dobiju medicinsku njegu u slučaju frakture, srčanog udara ili dijabetesa.

Kad oboljeli ne shvaća...

Katkad je situacija obrnuta. Bližnji su ti koji uočavaju da osoba ima depresiju, a drugima i sebi odbija priznati da je bolesna, osobito tražiti pomoć od psihijatra. I ovdje je krivnja dijelom na okolini koja „šuška” da psihijatrima idu oni koji nisu normalni ili na zabludama da se čovjek s depresijom može nositi samostalno, snagom volje.
Tada je na bližnjima težak zadatak da navedu oboljelog na odlazak liječniku, započinjanje i provođenje terapije. Što zbog predrasuda, što zbog samog utjecaja bolesti, koja katkad dovodi do zatvaranja u sebe, može biti vrlo teško privoljeti osobu na liječenje.
”Nije mi ništa”, „pusti me na miru”, „hoćeš reći da sam lud”, neke su od reakcija osoba koje odbijaju liječničku pomoć i liječenje. Naravno, nemoguće je bilo koga prisiliti na odlazak liječniku ili uzimanje lijekova. Tek ako je uočljiva suicidalna sklonost, dopušteno je liječnicima da interveniraju i hospitaliziraju osobu protiv njezine volje.

Nenametljiva prisutnost

Ako nemate i niste imali depresiju, ne možete znati kako se osjeća bolesna osoba, ali joj možete pružiti suosjećanje, moralnu potporu i nenametljivu prisutnost.
Prije svega morate biti svjesni da je depresija stanje na koju osoba ne može utjecati pozitivnim mislima i voljnim naporom, kao što na taj način nije moguće odagnati migrenu ili sniziti tlak. Znajte i da depresija može, ali i ne mora biti uzrokovana stvarnim vanjskim stresovima. Kao što od raka pluća može oboljeti i netko tko nikad nije bio izložen duhanu, tako i od depresije može oboljeti i netko tko živi u idealnim uvjetima.

Kako treba postupiti

  • Najpogubnije zablude o depresiji
    -
    Depresija ne postoji, to je izmišljena ili umišljena bolest.
    - Depresivac bi sam sebe mogao izliječiti pozitivnim mislima ili snagom volje.
    - Depresivca treba dobro izgrditi ili istući da se trgne.
    - Depresija je ludilo i one koji je imaju treba izbjegavati.
    - Tko odlazi psihijatru, nije normalan i s njim ne treba imati posla.

    Izrazite pred depresivnom osobom svoj brigu i sugerirajte posjet liječniku, bez forsiranja.
  • Recite da ćete u potpunosti razumjeti i podržati njezin odlazak liječniku i eventualnu terapiju.
  • Podsjetite je da je depresija toliko česta da je zovu „psihijatrijskom hunjavicom”, tako da zna da nije sama u svojoj patnji.
  • Dajte joj nadu. Recite da ste čitali u stručnim časopisima da se većina i najtežih depresivaca oporavi.
  • Ako počne terapiju, pratite uzima li lijekove i odlazi li na kontrole i(li) terapijske seanse.
  • Želi li pričati o svojim tegobama, slušajte je, ali je nemojte siliti na razgovor. Nekomunikativnost može biti posljedica bolesti, a forsiranje tjera na još dublje povlačenje.
  • Ne govorite joj da „ne plače”, jer je plakanje korisno za osobu koja ima potrebu za tim.
  • Nikad nemojte reći „ti nemaš razloga biti depresivna”, „drugi žive teže pa nisu depresivni”, „ti si razmažen” ili „trebao bi sazreti.”
  • Nikad se nemojte šaliti na njezin račun, ali možete humor nalaziti u drugim stvarima.
  • Podsjetite je na njezine kvalitete i uspjehe. Čak i ako ne reagira oduševljeno, bit će zahvalna na vašim riječima.

Autor:
Ozren Podnar, prof.

Nema komentara:

Objavi komentar