Igra mora biti dječja svakodnevica

Izrazito je važno da roditelji podržavaju spontanu igru djeteta pohvalama te da dozvole djetetovoj mašti da se razigra.

Igra je sastavni dio života svakog djeteta. Osim što donosi razonodu i pruža zadovoljstvo, igra također predstavlja i način kroz koji djeca uče o sebi, drugima i svijetu koji ih okružuje, stječu kompetenciju i stvaraju socijalne odnose. Iz tog razloga izrazito je važno da svako dijete ima dovoljno vremena za igru, odnosno da igra bude dio svakodnevnog života djeteta. Način na koji se dijete igra te s kime se igra mijenja se tijekom razvoja djeteta. S obzirom na spoznajnu razinu i njezin razvoj, razlikujemo nekoliko vrsta igre:

• funkcionalna igra
• konstruktivna igra
• igra pretvaranja
• igra s pravilima

Dojenačka dob

Dijete se započinje igrati već u dojenačkoj dobi. U tom razdoblju igra je funkcionalna i u stvari se sastoji od jednostavnih mišićnih pokreta koji se ponavljaju, bilo da dijete pri tome koristi ili ne koristi neke predmete. Npr. djeca tresu zvečkom, skaču gore-dolje, guraju loptu, povlače igračke koje sviraju, bacaju predmete na pod. Djeci u toj dobi važno je osigurati odgovarajuće igračke koje će poticati njihovu igru i znatiželju, a samim time i njihov razvoj. Pri kupnji igračaka preporuča se odabrati one koje su malo iznad kronološke dobi djeteta kako bi se dijete potaklo na istraživanje i napredovanje u razvoju.

Predškolska dob

Ulaskom u predškolsku dob počinje se javljati konstruktivna igra koja opstaje i kroz ranu školsku dob. U ovom tipu igre djeca koriste različite predmete i barataju s njima u namjeri da od njih nešto stvore. Tu spadaju igre poput gradnje kula od kocaka, rezanje i lijepljenje slika, izrada figurica od plastelina. Iako je konstruktivna igra često individualna, u njoj mogu sudjelovati i roditelji. Djeca uživaju u zajedničkim aktivnostima s roditeljima i s radošću će prihvatiti njihov angažman. Preporuča se da roditelji u igri slijede ritam djeteta i riječima poprate sadržaj takve igre ("O, slažemo toranj.") te da izbjegavaju preuzimanje potpune inicijative u igri. Izrazito je važno da roditelji podržavaju spontanu igru djeteta pohvalama te da dozvole djetetovoj mašti da se razigra. Ne treba pokušavati "ukalupiti" djetetove uratke u estetske kriterije odraslih. Ako dijete nacrta nešto što nama ne liči na predmet koji je željelo nacrtati, npr. ptica ima ticala, ne treba kritizirati dijete. Djeca će tijekom razvoja spontano početi gubiti taj originalni impuls i početi koristiti lako prepoznatljive reprezentacije predmeta i bića iz okoline.
Igra pretvaranja počinje se javljati već oko druge godine, paralelno sa smanjenjem funkcionalne igre. Promatraču se ovo razvojno razdoblje doimlje izrazito maštovito i originalno. Igra pretvaranja uključuje upotrebu predmeta ili ljudi kao simbola za nešto što oni inače nisu. Npr. fotelja će se pretvoriti u svemirski brod, lonac u šljem, mačka u tigra, dvorište u Pokemon centar. Ovaj tip igre može se sastojati od vrlo jednostavnih aktivnosti pa sve do razvoja vrlo složenih "scenarija" i zapleta. Igra pretvaranja je najviše zastupljena u dobi do 4. ili 5. godine, nakon čega se sve češće javljaju igre s pravilima. No, ona je vrlo važna, jer kroz pretvaranje djeca uče kako se uživjeti u tuđu perspektivu, razvijaju vještine u rješavanju socijalnih problema i postaju kreativnija. U gotovo svim igrama pretvaranja mogu se prepoznati tri elementa: zaplet ili priča, uloge i različita pomagala. Djeca u svojoj igri koriste predmete kao pomagala, npr. pretvaraju se da piju čaj iz šalica. Obično postoji neka priča, iako ona može biti jako jednostavna. Teme u igri često odražavaju ono što se događa u dječjim životima pa se igraju mame i tate, liječnika, škole i sl. Igre mogu preuzeti temu i iz neke bajke ili filma. U igri pretvaranja djeca isprobavaju puno različitih uloga. Neke uloge poput mame ili učiteljice proizlaze iz realnog života dok su neke iz bajki kao superman, batman ili pokemoni.

U ovom razdoblju djeca se jako vole igrati uloga različitih junaka. Ti junaci imaju moći i sposobnosti koje predstavljaju ono najbolje u ljudskoj prirodi. Karakteristike junaka su:

• da su dobri, mudri, neustrašivi i snažni;
• da imaju moći koje djeca žele sama posjedovati, oni su nevjerojatno brzi, jaki i izdržljivi, mogu letjeti, plivati satima pod vodom ili promijeniti oblik svog tijela;
• da mogu riješiti svaki problem i prebroditi sve prepreke, njihova rješenja su uvijek dobra i prihvaćena;
• da imaju kontrolu - nitko im ne govori što trebaju raditi;
• da znaju što je ispravno - gotovo nikad ne pogriješe;
• da ih se hvali i odaje priznanje od moćnih odraslih osoba, svi žele biti njihovi prijatelji.

Vrlo je važno da roditelji imaju razumijevanja za ovakvu vrstu dječje igre i da ne pokušavaju uvjeriti dijete kako su neke stvari nemoguće ili pretjerane. Naime, djeca kroz poistovjećivanje s junacima razvijaju osjećaj vlastite važnosti i moći.

Dobro je obratiti pažnju na sadržaj igre. Naime, djeca upravo kroz igru pretvaranja često izražavaju svoje osjećaje, poput straha ili ljutnje te kroz igru "pričaju" o svojim problemima, brigama i svojem viđenju svijeta oko sebe. Djeca u predškolskoj dobi često teško uspijevaju riječima opisati što sve osjećaju ili što im se dogodilo. Igra može biti dobar i lakši način da se izraze mnoge stvari. Iz dječje igre možemo puno naučiti o djeci.

Nakon pete godine djeca sve češće pokazuju interes za sudjelovanje u različitim igrama s pravilima. Tu spadaju igre s unaprijed poznatim pravilima i ograničenjima u kojima postoji unaprijed određeni cilj. Primjer takve igre su igre poput skrivača, graničara te društvene igre poput čovječe ne ljuti se ili memorija. Ovaj oblik igre česta je zabava i za djecu i za odrasle. Djeca kroz ovakve igre uče da su u životu nužna i neka pravila, uče kako ih poštivati, kako se nositi s uspjehom, ali i neuspjehom. Igra s pravilima nije nužno natjecateljska, nego se može učiniti i kooperativnom, pri čemu se djecu uči timskom uspjehu i naporu, pomaganju i dijeljenju s drugima. Kooperativne igre, npr. što duže dodavanje lopte tako da lopta samo jednom udari o zemlju između igrača, uče djecu koja se boje neuspjeha koliko je važno ustrajati te ih uče da je uspjeh dio timskog procesa.

U kasnijem djetinjstvu djeca počinju birati sve složenije igre, poput igara kartama, fantazija, no neka će djeca zamijeniti interes za takve igre s razgovorom ili sportom.

Djetetova igra se s vremenom mijenja

Važno je imati na umu da se igra djeteta mijenja i s obzirom na društvenu razinu koju uključuje. U najranijoj dobi dominira neokupirajuća igra pri kojoj se dijete zapravo ne igra, već je zaokupljeno nečim od trenutnog interesa (npr. stoji na jednom mjestu, gleda po sobi ili radi neke pokrete koji nemaju određeni cilj).

Nakon neokupirajuće igre počinje se javljati promatranje. Ono podrazumijeva gledanje drugih kako se igraju, ali bez uključivanja u njihovu igru. Pri tome dijete može razgovarati s drugom djecom, postavljati im pitanja, davati svoje sugestije, ali ne ulazi u igru. Promatrač promatra određenu grupu djece, a ne bilo što što može biti od interesa. Ono što razlikuje promatračku igru od neokupiranog ponašanja je upravo aktivni interes promatrača.

Nakon faze promatranja javlja se samostalna igra djeteta koja podrazumijeva samostalno i nezavisno igranje bez pokušaja približavanja drugoj djeci. Dijete se igra samo, s igračkama koje se razlikuju od onih koje koriste druga djeca u blizini i ne pokušava im se približiti.
Kod mlađih predškolaca javlja se usporedna ili paralelna igra. Djeca se igraju pokraj druge djece sa sličnim materijalom, ali bez pravog druženja ili suradnje. Tako se često može vidjeti kako se više djece igra u pješčaniku, pri čemu svatko gradi nešto svoje, ali nema zajedničke suradnje. U ovom obliku igre često su angažirani i stariji predškolci.

Postoji i povezujuća igra u kojoj se javlja igranje s drugom djecom nečeg svima bliskog, ali bez podjele rada ili podređenosti nekom općem grupnom cilju. Djeca međusobno razgovaraju o igri, posuđuju si igračke, slijede jedan drugoga i pokušavaju kontrolirati tko se smije igrati u grupi. Svako dijete se ponaša u skladu s vlastitim željama pokazujući veći interes da bude zajedno s drugom djecom nego za samu aktivnost.

Najrazvijeniji stupanj igre je suradnička igra koja podrazumijeva igranje u grupi koja je stvorena radi obavljanja neke aktivnosti ili postizanja nekog cilja, pri čemu cilj može biti igrati određenu igru, napraviti nešto i slično. U suradničkoj igri su postupci djece usklađeni radi ostvarenja zajedničkog cilja. Ovaj oblik igre karakterističan je za srednje djetinjstvo i rijetko će se naći kod predškolske djece.

S obzirom na dob dječja igra postaje sve više socijalna i kooperativna. Međutim, u novije vrijeme se pokazalo da se igra predškolaca donekle promijenila u odnosu na prijašnje godine. Naime, pokazalo se da je igra današnjih predškolaca manje socijalna od igre predškolaca prije više godina. Smatra se da to može biti odraz promjena u okolini: danas djeca više gledaju televiziju pa su postala pasivnija, imaju naprednije igračke i manje braće i sestara te se češće igraju sama.
Iako se ranije smatralo da su mala djeca koja se igraju sama rizična za razvoj socijalnih, psiholoških i obrazovnih poteškoća, istraživanja su pokazala da se veliki dio nesocijalne igre sastoji od konstruktivnih ili edukacijskih aktivnosti koje unaprjeđuju djetetov kognitivni, fizički i socijalni razvoj. Samostalna igra može biti vrlo raznolika, od igranja s kockicama i građenja kula do crtanja. Važno je znati da samostalna igra može biti znak nezavisnosti i zrelosti, a ne nužno loše socijalne prilagodbe. Dakle, nije sva nesocijalna igra nezrela. Neka djeca jednostavno više uživaju u nedruštvenim aktivnostima, nego u grupnim aktivnostima. Također, igra se ne razvija kod svakog djeteta na isti način, kroz isti redoslijed faza. Tako, na primjer, neko dijete može sa samostalne igre odmah prijeći na suradničku, preskačući pritom fazu usporedne igre. Isto tako nije nužno da vrste igara koje se javljaju rano u životu kasnije u potpunosti nestanu. Samostalna i usporedna igra još uvijek su česte kod djece od četiri i pet godina. Ono što se mijenja s dobi je spoznajna složenost igre. Nedruštvena igra djece od dvije ili tri godine pretežno se sastoji od različitih vrsta funkcionalne igre. Starija djeca češće će čak i u nedruštvenu igru ugraditi konstruktivan ili dramatski kontekst.

U zaključku možemo reći da je igra nezaobilazan dio razvoja svakog djeteta. Važno je imati na umu:

• Istraživanje i igra su snažan pokretač spoznajnog razvoja. Kroz igru djeca uče o predmetima, oblicima, teksturama, prostoru. Manipuliraju, identificiraju, redaju, spajaju, mjere. Kroz građenje i rušenje djeca uče o svojstvima predmeta i stječu koncepte težine, visine, obujma i teksture.
• Igra priprema djecu za život prema njihovom vlastitom ritmu. U igri su djeca aktivni sudionici svijeta oko sebe, nisu samo pasivni primaoci. U obitelji i u školi djeca izvršavaju različite obaveze i zadatke prema unaprijed određenom slijedu, no u svijetu igre djeca mogu rastaviti realnost na njima prihvatljive dijelove i aktivno je mijenjati.
• Igra pruža mogućnost uvježbavanja odraslih uloga. Djeca se često igraju škole, obitelji, bolnice, dućana i okušavaju se u ulogama roditelja, učitelja, trgovaca, liječnika. Kroz igru djeca također uče izmjenjivati se u aktivnostima s partnerima u igri i nadovezivati se na uloge drugih.
• Igra pomaže djeci da razviju osjećaj identiteta. Kroz igru djeca mogu sagledati sebe same u drugom svjetlu i iz drugih perspektiva.
• Igra omogućava i maštu i stvarnost. Kroz igru se djeca mogu na siguran način suočiti sa svojim strahovima i brigama - vješticama, čudovištima, lavovima, lopovima, psima, duhovima - te se kroz epizode mašte sukobiti s tim likovima i možda ih i pobijediti.

Savjeti roditeljima

• svakoga dana odvojite vrijeme za igru s djetetom (osobito u predškolskom i ranom školskom razdoblju)
• neka to bude vrijeme u kojem će vaša pažnja biti rezervirana isključivo na dijete
• koristite društvene igre za zabavu i druženje cijele obitelji
• neka igra postane vaš obiteljski ritual
• tijekom igre ističite djetetove vještine i vrline, čime ćete potaknuti stvaranje djetetovog osjećaja kompetentnosti
• naučite dijete da prihvati i pobjedu i poraz kao normalan dio igre i aktivnosti
• ukoliko dijete mora prekinuti igru, omogućite mu prijelazno razdoblje tako da ga npr. upozorite da ima na raspolaganju još 15 minuta, pa još 5 minuta, nakon čega mora završiti s igranjem
• dodatno vrijeme zajedničke ili samostalne igre možete koristiti i kao nagradu za poželjna ponašanja djeteta

Obaveze koje dijete mora izvršavati pokušajte organizirati kao igru - i spremanje sobe može biti zabavno.