Što je djelotvornije protiv depresije i anksioznosti - farmakoterapija ili psihoterapija - iznimno je teško odgovoriti bez poznavanja konkretnog pacijenta.
Svaki Cigo svoga konja hvali. Psiholozi, koji nemaju pravo propisivati farmakoterapiju, drže stranu psihoterapije. Psihijatri (ali ne svi) favoriziraju terapiju lijekovima. I farmaceutska industrija promiče psihijatrijske lijekove u izravnom kontaktu s liječnicima, dok psihoterapija nema tako moćnog "sponzora" koji bi je reklamirao pred liječničkom strukom.
Što je djelotvornije protiv depresije i anksioznosti - farmakoterapija ili psihoterapija - iznimno je teško odgovoriti bez poznavanja konkretnog pacijenta. Zapravo, do točnog se odgovora dolazi tek metodom pokušaja i pogreške. Ni psihijatar koji uobičajeno propisuje lijekove ne može biti siguran hoće li prvi propisani lijek, u kojoj dozi i nakon kojeg vremena djelovati kod pojedinog pacijenta. Opet, ni psiholog ni psihijatar koji se odluči na psihoterapiju ne mogu znati kako će koji pacijent reagirati na tu vrstu tretmana.
Najbolje rezultate u liječenju depresije daje kombinirani tretman lijekovima i psihoterapijom, pa bi jednostavna preporuka pacijentima glasila · neka vas se liječi na oba načina ako vam je takav pristup dostupan, odnosno ako možete sebi priuštiti kvalitetna privatnog terapeuta. Naime, terapija u sklopu zdravstvenog osiguranja često je površna. Ne samo da je termin u pravilu ograničen na pola sata nego se pred liječnicima izmjenjuje pacijent za pacijentom, čije je životne priče gotovo nemoguće zapamtiti, a kamoli svakom pacijentu davati primjenjive i pravodobne savjete. Problem može biti i slabiji dan terapeuta, a kod farmakoterapije pacijent u najmanju ruku može biti siguran da je lijek uvijek isti i da će napraviti svoj "posao" kad uđe u organizam. Stoga je u praksi pouzdanije i pacijentu financijski isplativije u početku se prikloniti farmakoterapiji, a psihoterapiju pridodati ovisno o mogućnostima.
Koncepcijske razlike
Između pobornika terapije lijekovima i terapije razgovorom postoje i teoretske, koncepcijske razlike. Psihološki orijentirani terapeuti poimaju depresiju i anksioznost kao stanja nastala zato što pacijent ima iskrivljene predodžbe o sebi i životu, zato što nije prihvatio neku životnu okolnost, nije razriješio neki unutarnji konflikt ili nešto radi pogrešno. U mnogim slučajevima nije primjenjivo nijedno od spomenutih tumačenja. Biološki orijentirani liječnici depresiju i anksioznost smatraju posljedicom poremećene aktivnosti živčanog sustava, odnosno prejake ili preslabe podraženosti određenih moždanih centara. Pritom se podrazumijeva da vanjske okolnosti imaju utjecaja na moždanu aktivnost, ali kakav će biti njihov utjecaj na mozak, ne ovisi o volji pojedinca nego o urođenoj otpornosti na stres. Napredak u proučavanju mozga nedvojbeno je pokazao da su psihički poremećaji locirani u mozgu, to jest da su u konačnici jednako tjelesni kao dijabetes, astma ili visoki tlak. Stoga je direktna intervencija u mozak pacijenta potpuno opravdana i razumljiva.
To sve ipak ne znači da psihoterapija ne može biti djelotvorna kod pojedinih pacijenata - štoviše, ona to jest. Kod blaže i umjereno teške depresije prosječna uspješnost kognitivno-bihevioralne (spoznajno-ponašajne) terapije podjednaka je uspješnosti terapije antidepresivima iz klase selektivnih inhibitora ponovne pohrane (engl. kratica SSRI). Kod težih oblika depresije uočena je veća djelotvornost lijekova u usporedbi s psihoterapijom.
Zanimljivo je i to da psihoterapija djeluje tek onda kada izazove promjene u moždanoj aktivnosti, slične onima koje proizvode lijekovi, a koje pacijent prepoznaje kao poboljšano raspoloženje. Do antidepresivnog ili anksiolitičkog učinka psihoterapije najčešće dolazi zahvaljujući samoj interakciji terapeuta i pacijenta, bez obzira na sadržaj komunikacije. Mnogi depresivni ili anksiozni pacijenti doslovce nemaju s kime pričati o svojim problemima i izjadati se, a pogotovo nemaju od koga čuti riječ ohrabrenja, podrške ili barem utjehe.
Ovisno o profilu pacijenta, psihoterapeut može pomoći i korisnim savjetom usmjerenim na izbjegavanje stresnih okolnosti ili na strategiju nošenja sa stresnim okolnostima koje ne može izbjeći. Često od pomoći mogu biti savjeti za bolje ophođenje s okolinom - primjerice, kako od okoline prikriti preveliku osjetljivost na odbijanje ili uvredu jer osobe koje su očigledno osjetljive okolina češće šikanira i tako im pogoršava stanje.
Što može biti kontraproduktivno?
Na žalost, i neki zahvati terapeuta potencijalno su kontraproduktivni. Primjerice, neuputno je pacijentu sugerirati da "nema razloga" biti depresivan ili anksiozan jer to pacijentu zvuči kao da mora pružiti opravdanje za to što je bolestan. Terapeut treba poći od činjenice da je pacijentu loše bez obzira na "razloge", baš kao što oboljelog od raka pluća treba liječiti bez obzira na to je li bio pušač ili ne.
Druga, često pogrešna psihoterapijska postavka jest da je osoba depresivna zato jer obraća previše pozornosti na negativne aspekte svoga života, a zanemaruje pozitivne (npr. "zašto gledate crno - jest da vas je napustila žena, ali vam tako dobro ide slikanje" ili "nije strašno, izgubili ste nogu, ali vam je sluh odličan").
Zatim, depresija ne mora biti posljedica pacijentova pogrešnog poimanja stvarnosti jer je dokazano da pacijent može imati kristalno jasnu predodžbu o sebi i okolini, dok s druge strane milijuni zdravih ljudi imaju krive predodžbe, ali ne i depresiju. Također je neprimjereno pacijentu govoriti da neku stresnu okolnost "mora prihvatiti". Naime, "prihvatiti" je sinonim za "tolerirati", a hoće li nečiji živčani sustav tolerirati neku okolnost, ne ovisi o pacijentovoj dobroj volji niti o terapeutovoj sugestiji.
Konačno, ponekad nema svrhe temeljiti terapiju protiv depresije ili anksioznosti na pokušaju mijenjanja životnih okolnosti, i to iz prozaičnih razloga: neki pacijenti ne mogu ništa učiniti sa svojim životnim okolnostima (npr. nepokretan je, u zatvoru je, čeka presudu, živi u bijedi). Ponekad pak promjena ne može nastupiti na vrijeme da bi imala ljekovit učinak na zdravstveno stanje, a ponekad ni pravodobno izvedena promjena nema učinka na zdravlje mozga. Ako je, primjerice, pretrpljeni stres izazvao ozbiljniju štetu u mozgu, uključujući i moždano tkivo.
Ipak, neki pacijenti izvanredno reagiraju na psihoterapiju, pa je šteta samo ga "šopati" lijekovima, a uskratiti mu toplu ljudsku riječ. Vjerojatno postoje podtipovi depresije i anksioznosti koji se lakše liječe psihoterapijom, odnosno podtipovi koji bolje reagiraju na lijekove. Možda su osobe koje su jače prijemčive na pozitivnu sugestiju a priori jači kandidati za psihoterapiju, dok je racionalnijim i trezvenijim osobama u većoj mjeri indicirana terapija lijekovima.
Nema komentara:
Objavi komentar